Blog - studeni 2010
srijeda, studeni 24, 2010
Mara Ivić rođena 02. 07. 1934. u selu Rastičevo, Kupres, Bosna i Hercegovina

Mara je sicana sa samo 6 godina ali se dobro sjeća tog dana: “Sicali smo se u proliće. Nastružeš iz fenjera ćađi i plavog papira od šibica, razmutiš s vodom čađ i napišeš križ i onda sicaš. Plavi papir prilipiš i jedan-dva dana držiš. Bilo nas troje-četvero i moja tetka Stana Ivić nam sicala. Imala sam oko 6 godina. “


Sicanje je bila zaštita od Turaka koji su otimali kršćansku djecu te ih odvodili. Iako je sicanje na rukama bilo najraširenije, sicalo se na prsima i čelu kako bi bilo što vidljivije. Mara također ima i sicane inicijale svoj imena i prezimena:
“Kod nas su sicali ženske. I moja mater i baba su bili sicani, da muslimani ne uzimaju dicu.
Tetka Stana je imala križ na prsima a moja tetka Anica Ivić je imala križ na čelu. Sicalo se zbog toga što su muslimani uzimali dicu i cure, pa da se zna da je hrvatsko dite. To se nemore izbrisat…da se zna da je Hrvat.”


Kad su Turci okupirali BiH vršili su ogroman pritisak na kršćane koji su tu živjeli. Za njih je pogotovo bilo ponižavajuće to što je beg zahtjevao pravo prve bračne noći. I dan danas u narodu kruže priče o tome o čemu nam svjedoči i Marina priča o Turcima:
“I u Raščevu su bili muslimani i njihova avlija. Pritisak je bio veliki! Uzimali su trećinu žita i zemlje, pa su ljudi u polju pravili armene da ih beg ne bi vidio. Baba mi je pričala da je Zlosela bilo Suvo Polje prije. Beg uzimo curu da je iskoristi prvo, a onda mladoženja. Onda jedan fin momak opremi se da je on djevojka i otišli ležat i ubije bega pa pobigne. Pričalo se: “Bega ubili a nema cure !“ I onda se nazvalo Zloselo, zato što je pobijedio bega. I onda su muslimani napustili taj dio.”


Razloge prestanka ovog običaja Mara vidi u ratnim poteškoćama zbog koji su mnogi napustili ovaj kraj, te se nastanili u krajevima po Hrvatskoj u kojima je sicanje smatrano primitivnim običajem. I tako je nestalo onih koji su sicali i ovaj pradavni Ilirski običaj stoljećima čuvali od zaborava :
“Onda je rat rastro svit i ove što su radili to i onda je prestalo. U Slavoniji to nije bilo i smatrali ih zaostalim ako to rade.”

Studeni, 2010. Autorica: Tea Turalija

tetoviranicovjek @ 15:23 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

Ljuba Turalija (djevojačko Mršo), rođena 19.09.1922, selo Rilić, Kupres, Bosna i Hercegovina

Ljuba je sicana kada je imala oko 9 godina ali je zbog bolova odustala, tako da se danas slabo vidi započeti križ: “Radile su stričevke, ajde i mi ćemo tebi napravit. Donili materijal, počelo da sica po ruci križ,
Ja vidila od drugih, volila da imam. Oni počeli, bilo mi mučno i napušćala. Imala sam oko 9 godina. Točno, bila je korizma, sastale se, učile vjeronauk jedna od druge.
Baško tinta, mišali ćađi i malom, najmanjom iglicom bockali. Ja napušćala, nisam smila, sve mi se smijale,,,Bilo nas 4, sve od mene starije u blizo…”


Sicanjem su se katolici čuvali od prisilnog poturčavanja koje se odvijalo za vrijeme Turske okupacije Bosne i Hercegovine. Žene su se osjećale sigurnije sa sicanim križem na vidljivom mjestu:
“Ja ugledala u žena križ i ja bi volila na ruci da mi se vidi kad govorim 5 Očenaša.
Oćemo da imamo križ da se zna da smo katolkinje, Hrvatice i tili smo to da imamo u svojoj vjeri. I mater i strina su imale. Bojalo se Turaka. Ako nasicam križ ja se ne mogu poturčit. Strine bi pričale kako bi Turci osvajali dobru ženu i ne bi je dali Hrvatima. Neka bila jaka Hrvatica, svakom kupila sjeno, pribacila vile, išla begu i kad je došla tio da je iskoristi i ona s vilama njeg namlatila i otišla od njeg!”


Imali su neki i na prsima, a najviše se sicalo na rukama, prstu, točke 4 kod prsta, kako će izvest križ i onda vuče po njima križ.
Na pitanje zašto nije sicala svojoj djeci kaže: “Nisam vodila računa o tome, nije bilo potribe.”
Komunisti govorili: “To je laž, toga nema, to je petljanija”. Mi bi rekli čuvam dušu, a oni : “Ajde nema duše!” Zabranjivali to, govorili da to nije ništa, to nije važno nosat, da nam ne treba.”

 

Studeni, 2010 Autorica: Tea Turalija

tetoviranicovjek @ 15:21 |Komentiraj | Komentari: 0

Ružica Ivić (djevojačko Perija) rođena 05.05.1929. u selu Kute, Kupres, Bosna i Hercegovina

I ova priča svjedoči o upotrebi majčinog mlijeka za sicanje, ali isto tako o upalama kože kod sicanja:
“Imala sam jedno 6 godina. Sicali križeve na ruke na Veliki Petak popodne. Uzmeš mliko od žene i ugalj drveni stuci u mliko i namuti. Uzmi pero od kokoši i nacrtaš. Uzmi iglicu na šibicu grijat da se dezinficira. Strina Mara ruku zategla i uzela iglicu, našarala ugljenom i mlikom po tome , I opet namazala mlikom i ugljenom, metla plavi papir po tome i zamotala zavoj. Drži 5-6 dana i otkriješ.
U nekog se izvali (upali) pa bi bilo ko čir. “


Sicali su se djevojčice i dječaci. Običaj sicanja inicijala bio je isto tako raširen kao i sicanje križeva. Sicanje križa na čelo je odavno izumrlo ali se mnogi, kao i Ružica, sjećaju žena koje su to imale:
”Bilo još starijih, jedno 10 dice, i muške i ženske. Muški bi najviše slova. Od njih sam samo ja živa.
Na Veliki Petak bi se skupilo i sicalo ali i na Svetog Josipa. Narukvicu mi sicala tetka, a križ strina na isti dan. I moja mater i baba su imale.
Ja navalila da me sicaju drage volje. To je meni bio ukras ko da sam metla zlatnu ogrlicu.
Baba Janja Rebrina je imala križ na čelu. Žene su imale i na prsima i na ramenu. U našem selu najviše na ruke i prst. “


Razloge prestanka vidi u dolasku komunističke vlasti koja je u mnogim krajevima zabranjivala običaj sicanja, smatrajući ga primitivnim:
“Kad je 2.Svjetski rat došo to je bilo demoderno. Nije se smilo zbog partizana. Krili smo od njih. Pitali bi: Što si to? Što vam je to trebalo?”

Studeni 2010, Autorica: Tea Turalija

tetoviranicovjek @ 15:18 |Isključeno | Komentari: 0
srijeda, studeni 17, 2010

 

Terezija Ivić (rođena 01.10.1929.) selo Rastičevo, Kupres, Bosna i Hercegovina
Terezija je sicana kada je imala 18 godina i dobro se sjeća procesa sicanja: „Nećete vi pritrpit smo mi mogli pritrpit. Uzme se mliko od žene i onda se pomiša ćađi iz saluntara u fildžan, i time ispišeš, more narukvica, more križ. Onda modre karte isicaš prije po njemu i metneš na ruku i izbocaš križ i narukvice, i zaviješ ruku. Imala sam 18 godina. Moja strina Stana je meni sicala. Bilo nas je dice kolko god oš.“


Običaj sicanja kod Hrvata katolika bio je do 2. Svjetskog rata jako uvriježen a sicali su se većinom djevojčice, iako u manjoj mjeri i dječaci. Osim na ruke i prsa, sicalo se i na čelo. Dosta često su se sicali i inicijali imena i prezimena, vjerojatno zbog toga što su Turci često otimali kršćansku djecu: „Uvik se u našoj sredini sicalo. Nije nas niko nagonio, vidim ja od tebe, ti od mene...Ime i prezime isto imam. Moja rodica Zelica imala je križ na čelu a moja stričevka Mara je imala križ na prsima. Imala je i baba moja. Imali su i muški. I moj ćaća Mijo je imo križ na lijevoj ruci. Svi su se divili križu mog oca. U nas je to bio običaj i prije mene i poslije mene“.

Križ je bio znak katoličanstva i pripadnosti jednom narodu i zato su mnogi skrivali tetovaže za vrijeme rata: „Jedna rodica je izrizala u 2.svj.ratu kožu na čelu di je bio križ, al se to vidilo uvik.“
Na pitanje zašto je običaj izumro, Terezija odgovara: „Izumrlo što nije više imo ko. Mladi to nisu više tili.“

Studeni 2010. Autorica: T. Turalija
tetoviranicovjek @ 20:38 |Isključeno | Komentari: 0
četvrtak, studeni 11, 2010



Marica Vuković (rođ. Dadić ) 06.10.1920 u selu Bristovi, Bugojno. Sicala ju Anđa Dadić 1930. Godine kad je imala samo deset godina, na dan Sv. Josipa , 19.ožujka. Ako se ne bi primilo, onda bi se sicalo na Blagovijest, 25.3.
Marica : „ Kolegica mi je sicala kada sam imala 10 godina. Bilo nas je 10 a samo smo nas dvi na prsa sicali. Mater mi je umrla a nije znala da imam križ na prsima.“ Na pitanje kako se tetoviralo odgovara :“ Uzmeš olovku i napišeš križ pa namažeš tintom, umačeš u nju i bocaš iglom, dok ne krene krv. Zmotaš plavi papir ( indigo papir) i do Blagovijesti držiš ( tj. Od 19. Do 25. Ožujka) Na Sv. Josipa se kalemilo, sve se primalo pa i to. A od Blagovijesti do Božića je točno 9 miseci.“
Maričina majka nije bila sicana, ali baka je. „ Mater mi nije imala pa je i mene ružila,a baba je imala. To je bilo početo za turskog fakta, što su otimali naše žene i cure pa silovali, a kad su imali križeve neće. Baba mi je zapamtila turski fakat, kad su žene bježale, a Beg dolazio da noći s mladom ( pravo prve bračne noći)“
Tetoviranje poslije 1945. je bilo iznimka. Marica nije tetovirala svoje kćeri koje su rođene poslije II. Svjetskog rata. „ To je već zabranjeno bilo. Komunisti nisu dali ni da se u crkvu iđe a kamoli to. Za vrijeme druge Jugoslavije zavu su mi natirali da riže križeve u Beogradu, ali nije mogla izbrisat.“





Tekst i slike: Tea Turalija


 
tetoviranicovjek @ 11:26 |Isključeno | Komentari: 0
 
Smiljka Ćaleta, rođ.Pašalić, 24.04.1934 u Kupresu
„Bila mi je osma godina, 1942. kada su došle izbjeglice iz Rastičeva kod nas. Jedna cura je rekla :“ Ajde Smilje da ti to napravim.“ " Bilo je ratno stanje, tetoviralo se kad god je ko tio. Pomišala se čađ i tinta, sve crno, uzela je najmanje iglice, stegla ruku i bocala i sve dok god krv nije udarila, nije puštala."
Na pitanje zašto se sicala odgovara: „ Da se zna da sam Hrvatica!“
Smilja nije sicala svoje kćeri a ni njena majka nije bila sicana. „Ja sam jedina u svojoj obitelji“ kaže Smilja te nadodaje kako joj je jednom zgodom prišao neki komunist i rekao kako bi njegova majka bila jako sretna da vidi da to još netko nosi. Tetovaže su na ovim prostorima bile i ostale znaci vjere i pripadnosti hrvatskom narodu, što za vrijeme komunizma nije bilo poželjno isticati.

 

Tekst i slike: Tea Turalija

 

tetoviranicovjek @ 11:25 |Isključeno | Komentari: 0


Pavka Bralj rođena 15.04.1928. u zaseoku Buč, Rastičevo- Kupres
„Anđa Patrun me sicala kad sam imala 10ak godina.. Rekli su nam stariji kako da sicamo. Mi se tri- četiri curice sastale na Veliki Petak i sicale. Kada lampa gori od petriola, uzme se ona čađ i nastruže u čašicu. Uzme se milko od žene koja doji muško dite i pomiša se sa tom čađi. Uzeli su pero od kokoši, izmišali i napišeš križ ili ime, i onda bockamo jedna drugoj. Zategneš dok krv ne udari i kad otrne, ne boli...uzme onda plavi papir i izbocka ga iglicom i stavi na ruku 24 sata da stoji. Moje znači križ i narukvica“
Na pitanje zašto se sicala odgovara: „ Vikalo se da se ne može poturčit ko to ima. Neke naše žene su imale križ i na čelu i na prsima. Brat me natiro da skinem ali ne može se to nikad skinut. Niko od mojih nije imo. Niko me nije nagovorio da se sicam. Sama sam tila. “
 

 
Tekst i slike: Tea Turalija

 

tetoviranicovjek @ 11:25 |Isključeno | Komentari: 0

Gospova Dumančić (rođ. Kuna) 1929. u selu Osmanlije, Kupres
Gospovu su sicali sa samo 7 godina : „ Imala sam oko 7 godina kad su se žene sastale i sicale, a ja navalila de i meni. Bio je Veliki Petak. Isus se patio i mučio, pa smo se zbog tog i mi sicale. Ja sam bila najmlađa. Iglom su mi sicali na zategnutoj ruci, onda stavili ćađ, plavi papir...Brzo je zaraslo.“
Razni motivi su se sicali, najčešće križ, ali i inicijali imena. Turci su običavali odvoditi kršćansku djecu u sužanjstvo, tako da je vjerojatno ostao običaj sicanja inicijala kako bi ih kasnije mogli prepoznati : „Curice veće su i ime sicale, 2 slova, neke narukvice, neke križ na prsima. I moja je mater imala u obliku narukvice.“
Gospova je iz straha krila križ u zarobljeništvu, jer je on bio oznaka Hrvatica, katolkinja:„Kad sam bila u Kninu u zarobljeništvu za ovog rata, krila sam križ,nisam tila da ga vide, a sve me Srbi pitali: „Što ti je to“? U izbjeglištvu u Dalmaciji nisu me pitali ništa. Mislim da su i starije Dalmatinke imale isto to. „
Točno je da je u Dalmaciji održan običaj tetoviranja žena, a donijeli su ga Hrvati iz Bosne i Hercegovine koji su prebjegli u Dalmaciju za vrijeme Turske okupacije Bosne i Hercegovine. Hrvatski etnolog Jadran Kale piše : U ljeto 1998. sam, pripremajući izložbu o lokalnom odijevanju i ukrašavanju tijela, obišao 17 ovdašnjih sela i zaselaka i susreo se sa zadnjim sicanim ženama u Hrvatskoj. Sicanje se izobičajilo nakon 2. sv. rata, a znajući da su to u svojim društvima radile samo djevojke razumljivo je da ih se ukupno nije zateklo više od pedeset... To je sicanje (tetoviranje, tatauviranje), kojeg su u Hrvatskoj obdržavale djevojke u selima između Sinja i Šibenika...

 

 



Tekst i slike: Tea Turalija


 
tetoviranicovjek @ 11:15 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Marta Kuna (rođ. Dumančić) 17. 05. 1917. u selu Osmanlije, Kupres
Iako joj je 93. godine Marta se dobro sjeća dana kada je sicana: „ Sicala me Kaja Dumačić (rođ. Ivić) kad sam imala oko 13 godina. Bio je Veliki Petak a kako je Isus trpio na križu, tako smo i mi to stavljali u to ime. Ima naših da su i na čelo stavljali. Bocano je iglicom, sjećam se ćađe u čašici i plavog papira koji bi se stavio na križ i odma skino... Sastale bi se po tri četri žene i dica i sicalo bi se...
Sicala su se i muška djeca : „I moj je pokojni brat Jokan imo križ.“
Dok je Marta bila mlada „većinom se sicalo“ jer je običaj bio raširen među Hrvatima katolicima. Poslije 2. Svj. rata ovaj običaj je gotovo zaboravljen. „ Kasnije nije sicalo.“, kaže Marta.

 

 
Tekst i slike: Tea Turalija

 

tetoviranicovjek @ 11:14 |Isključeno | Komentari: 0

Ivanka Grabovac (rođ. Barišić) 1937. godine u selu Goruša, Bugojno

Ivkina nam priča također svjedoči o upotrebi majčinog mlijeka za sicanje i to od žene koja je rodila muško dijete :
„Imala sam 18. godina kada su me sicali. Uzeli smo mlijeko od strine, koja je taman rodila sina Petra, koje bi se pomiješalo sa čađi. Onda napišeš drvetom križ, uzmeš iglu što se šije i bocaš. Nismo smili prat ruke 3 dana. Ja sam se bojala pa sam pobigla, nisam dala da mi sicaju treću granu.
Nikad se to oprat ni izrizat nemere. Sestra mi Dragica sicala, jer smo mi cure navalile „ajmo to crtat“. Jedna je sicala križ na prsa, a mi na ruke. Jako je bolilo.
Radili smo to na blagdan, negdi oko Uskrsa. I moja mater Janja je imala 2-3 križa na rukama i slovo J kao Janja. I sestra mi je sicana.“

Na pitanje zašto se sicalo Ivka odgovara: „Najviše sa se zna da si Hrvatkinja. Nije se smilo kazivat da si Hrvatkinja. „

Ivka nam isto tako svjedoči o komunističkom režimu koji je zabranjivao prastari običaj sicanja među Hrvatima katolicima. Zabranjivanje je išlo do te mjere da si mogao izgubiti posao ako bi ti vidjeli križ. Zbog straha od režima oni nisu sicali svoju djecu, a neki su dugo vremena nosili duge rukave čak i ljeti, kako se križevi ne bi vidjeli:

„Jedno se vrime krilo, nosili smo duge bluze. Od naše dobi pa vamo nisu se sicali kašnje, nije se smilo. Krilo se to dugo vrimena. Odma te izbaci od posla ko što su Ivu Barišić iz Bugojna. Kad se kupala na izletu, vidila joj jedna Srpkinja križ i odma su je izbacili s posla.“

Za Ivku je križ simbol njene vjere i simbol pripadnosti njenom narodu: „Krst ne može pobit niko.“

 

Tekst i slike: Tea Turalija


 
tetoviranicovjek @ 11:11 |Isključeno | Komentari: 0

Ljuba Šimić (rođ. Raič) 09.09. 1927. u zaseoku Karapaj, Rastičevo, Kupres

U mnogim je selima postojala žena koja je svima sicala križeve. Većinom bi se to odvijalo na Svetog Josipa (19. Ožujak) Blagovijest (25. Ožujak) i Veliki Petak, kada su žene sicale okupljenu djecu, žensku i mušku. „Sicala mi ujna Doma Bušić kad sam imala jedno 10 godina. Ujna je svima crtala, bila je tu još Luca, Mara, Iva Bušić, Jela, Terezija...“, pripovijeda Ljuba Šimić.

Proces sicanja Ljuba opisuje ovako : „Bila petruljača (petrolejska lampa), u mliko (od žene koja ima muško dite) bi ubacila čađ( iz petrolej lampe), uzela je pero, umakala u to i bocala križ na rukama. „

Zanimljivost u nekim selima je bila upotreba majčinog mlijeka za sicanje :

Uzela je fildžan,u njeg ubacila čađ i mliko od žene, pa crtala iglom, bocala križ na rukama sve dok krv nije išla. Onda je na križ metla plavi papir, ... otrnula mi ruka, nisam ništa čula. Ne smiš skvasit! Svezala mi i jedan dan je trebalo držat. Uzimalo se mliko od žene jer ne more primit od nikoga,samo od žene mliko i koja ima muško dite. Tim mlikom bi se i oči natrljale kada bi bolile.“

Križevi su se sicali na raznim dijelovima tijela: prstima, prsima, čelu i rukama. Ljuba se jasno sjeća da su i muškarci bili sicani, no u znatnoj mjeri manje od žena. „Svi bili , iđem i ja. Sicalo se na prsima, prstu, čelu...Sjećam se da je naša Zelica Jukić imala križ na čelu. I muški su imali, većinom križeve. „


Iako su se i stari Iliri tetovirali tetoviranje ili kako s eu narodu zove sicanje je bilo jako izraženo za vrijeme turske okupacije BiH. Mnogi katolici su sicali svoju djecu kako bi ih sačuvali od prisilnog „poturčavanja, tj. prelaska na islam, koje se stoljećima odvijalo na prostorima BiH. Ne zaboravimo da su Turci otimali mnogu kršćansku djecu od 1463. kada su osvojili BiH pa sve do 1878. dok je nisu napustili. A begovi su imali pravo na prvu bračnu noć, tj. ako bi se dvoje katolika vjenčalo, beg je bio taj kojemu je pripadala ta noć. Turcima je križ bio odbojan, pa je sicanje vjerojatno bila svojevrsna zaštita od Turaka. Na pitanje zašto je sicana, Ljuba odgovara :„Da se nemeremo poturčit!!!“

Za katolike je taj običaj bio od velike važnosti jer bi svojoj djeci sicanjem dali neizbrisivi trag vjere i pripadnosti hrvatskom narodu. „Imala je i moja baba i mater. Nikad mi nije branila. Žene su volile da se to napravi.“
„Pitali su me na moru( u Dalmaciji) u izbjeglištvu „Što si to radila ?“, a ja sam im rekla : „Da se zna da smo Hrvati! Ovo se nikad nemore izbrisat, to je unišlo do kosti. I u Njemačkoj su me često znali slikat i pitat: „Što ti je to što nosiš?“ „ Nosim svoj križ“, rekla sam.“


Razloge izumiranja ovog običaja Ljuba vidi u ratnim nedaćama 2. Sv. rata, kada su mnogi bili raseljeni a samim tim izgubilo se dosta običaja. Naravno da s dolaskom komunizma nije bilo poželjno isticati svoju vjeru. „Rat je bio pa izumrlo“, kaže Ljuba.

 

 
Ljuba i Milica (o Milici vec ima clanak, vidi starije priloge u blogu)

 
 

Tekst i slike: Tea Turalija


 
tetoviranicovjek @ 11:11 |Isključeno | Komentari: 0

Marica Džeko (rođ. Kusić) 20.11.1933. godine u selu Botun, Kupres
Marica je sicana u ranoj dobi, između 5. i 6. Godine, pa se slabo sjeća procesa sicanja : Bila sam mala, nisam još ni u školu krenula. Bio je neki svetac. Sestra Jela nije se volila sicat pa je mene potpučila, ona se bojala. Bilo je curica koliko oćeš... i većih od 15-17 godina. Mater moja je imala križeve na obe ruke.
Sicanje je u vrijeme turske okupacije Bosne i Hercegovine bilo nužno kako bi se djeca zaštitila od otmice. Mnogi su uz križeve sicali i inicijale imena kako bi znali tko su ako ih jednom Turci otmu. Turci su napustili Bosnu i Hercegovinu 1878. godine s dolaskom Austro-Ugarske. Strahote koje su Turci radili nad kršćanskim pukom prepričavale su se generacijama:
Mater moja Kata mi pričala“ Otimali su dicu Turci da ih poturče. Mušku najviše. Kad bi došli primećat, sakrij malo dite pod košulju da ga ne vide. Nije moglo ostat muško dite. Ubijali bi ih ili ih poturči.“
Nakon nedaća s Turcima došao je komunizam za vrijeme kojeg se običaj sicanja iskorijenio. U to vrijeme je crkva bila progonjena. Mnogima koji su imali sicane križeve je bilo teško nositi se s komunističkim vlastima. Marica pripovijeda: Nisam smila kazat da sam Hrvatica. Jedna žena iz Poriča u Bugojnu je ima više križeva na rukama i na prsima i tili je izbacit s posla. Pozivali je da odgovara, išla direktorima na ispitivanje.
Kad bi mene pitali komunisti : „Što si sicala, ko te sico?“, ja bi rekla: „Ne znam, sestra me sicala kad sam bila mala.“
Prezirali su nas zbog tog. Rekli bi : „Vidi prava katolkinja“.



 

Tekst i slike: Tea Turalija


 
tetoviranicovjek @ 10:58 |Isključeno | Komentari: 0

Anica Radoš (rođ. Lozančić) 23.08.1923. u selu Mlakva, Kupres
Anica ima 3 sicana križa na jednoj ruci te 4 točkice kod palca:
Sestra Ruža mi sicala prvi, Marica drugi kad sam imala oko 7 godina na Svetog Josipa 19. ožujka .
Sicali su se kako bi označili pripadnost kršćanskoj vjeri : „Da imamo križeve, da smo kršćanke“, veli Anica.
I Anica svjedoči o upotrebi majčinog mlijeka za sicanje, koje bi se pomješalo s čađi iz fenjera. U to doba se upotrebljavao plavi papir, sličan indigu, koji bi se par dana držao na sicanom križu kako bi poprimio plavu boju:
Sicali se s materinim mlikom i čađi iz fenjera. Bocka se dok krv ne poteče, metneš papira pa ga isicaš. 2-3 dana smo držali plavi papir na ruci.
Sicanje je bio običaj na kojem bi prisustvovale mlađe curice i dječaci. Dječacima su uz križ sicali i ime kako bi ih obilježili jer su ih Turci otimali za vrijeme okupacije Bosne i Hercegovine 1463.-1878. godine:
„Bile moje neviste, stričevke i još dice mojih godina. Svaka je imala po križ. Muški su ime pisali“, veli Anica.
Za vrijeme komunizma običaj je potpuno iskorijenjen jer su komunisti običaj smatrali primitivnim a i nije bilo poželjno isticati katoličku vjeru :
„Nije se više radilo onda i nisam svojoj dici sicala. Krili smo od komunista. Smrknuli bi se. Nije im bilo drago da to vide.“
 
 

 

Anica Radoš, maiden name Lozančić, born 23. 08.1933 in village Mlakva in Kupres municipality.
Anica has 3 tattooed crosses on one hand and 4 dots near the thumb on left hand:
My sister Ruža tattooed the first cross, Marica the second when I was about 7 years of age. It was Saint Joseph's Day on 19. March.
We were tattooed because of the belonging to Christian faith: “ So that we have crosses in order to show that we are Christian“, says Anica.
Anica also testifies about the use of mothers milk for the process of tattooing, wich would be mixed with ....from the lamp. She also tells about the use of blue paper that was put on the tattoo for a couple of days so that the tattoo could take the blue colour:
We were tattooed with mothers milk and ...from the lamp. They would... until the blood would ran, then put the blue paper and cut. We would leave the blue paper for a 2-3 days on the tattooed hand.
Young girls and boys attended the tattooing ceremony. Except crosses also initials would be tattooed mainly to boys because they were often kidnapped during Turkish occupation of Bosnia and Herzegovina from 1463-1878:
„There were my aunties, uncle's daughters and a lot of children of my age. Everybody had a cross. Boys were tattooed with initials“, says Anica.
During communism this custom died out because communists considered it primitive and it wasn't welcome to express catholic faith:
We stopped doing it and I didn't tattoo my children. We were hidding it from the communists. They didn't like to see it.

Tekst i slike: Tea Turalija


 
tetoviranicovjek @ 10:57 |Komentiraj | Komentari: 0

 
"ja sam to stavila zbog bake, ona je imala na obje ruke takve tetovaze. tetovirali su ju kao curicu, rekla je da ih je to tada razlikovalo od muslimana( baka marica je rodom iz otinovaca, kupres, i djevojacko joj je prezime lozancic). baka mi je puno zacila u zivotu, bila je divna zena i prema svojoj djeci i prema nama unucadi. najdraza sjecanja na nju su mi razvijanje pite u botunu prije rata i kasnije nase zajednicko moljenje krunice. dok je ona molila ja sam cesto gledala njene ruke, vec tada sam olovkom znala sama sebi iscrtati te krizice na rukama da budem kao baka. ona mi je usadila vjeru u Boga i naucila me moliti. i kad god vidim sklopljene ruke mene one podsjete na njene ruke i te plave krizeve na njima. nekako mi je ta tetovaza bila simbol toga. zeljela sam ju staviti kao trajnu uspomenu. dugo sam razmisljala da li da se tetoviram i odlucila sam da hocu. htjela sam ju prvo staviti na ruku ali predomislila sam pa sam ju ipak stavila iza uha gdje je manje vidljiva. kasnije sam se pocela malo vise interesirati o tome kako su se te tetovaze ranije radile ...to sam napravila 2006, imala sam 21 godinu "

Tekst i slika: Tea Turalija

 

tetoviranicovjek @ 10:56 |Isključeno | Komentari: 0

Mirela Tučić

Tetoviranje Hrvata katolika u BiH datira još iz vremena kada je to područje palo pod osmanlijsku vlast. Narodne predaje i danas govore o tetoviranju koje je služilo da se djevojke sačuvaju od begova, koji su tražili pravo prve bračne noći. Navodno su zaobilazili djevojke koje bi po tijelu nosile znak križa.


Tradicija tetoviranja Hrvata i danas se čuva u nekim hrvatskim krajevima, a jedan od njih je zasigurno i Ramski kraj gdje i danas po selima, gdje živi starija “čeljad”, žive i priče o razlozima i načinima tetoviranja. Marija i Luca iz sela Jaklići, udaljenog nekoliko kilometara od grada Prozora, ispričale su nam svoju priču o tetoviranju, odnosno kako one to kažu “sicanju” hrvatskih žena.
Bolna iskustva

Luca je, kaže, bila sicana još dok je bila djevojčica. Sicalo se uglavnom na Ivandan, Blagovijest, Cvjetnicu ili koji drugi dan u Velikom tjednu kada se iskupi “mlađarija” neke obitelji. I dok su se jedni s velikom radošću podvrgavali toj bolnoj operaciji koja se produžuje dok ruke ne oblije krv te se bol više ne može snositi, Luca je prilikom svog prvog sicanja pobjegla.

“Kata Pavlović zvana Džeanka me sicala kada mi je bilo samo 14 godina. Sjećam se da me jako boljelo, pa sam pobjegla. Moja majka, koja je i sama bila tetovirana, na mene je galamila da moram to do kraja završiti, u protivnom neću u raj”, prisjeća se Luca tog bolnog iskustva iz svog djetinjstva. Tada se, osim što se na ovaj način čuvalo od turskih begova, vjerovalo da tko nema križa na ruci, neće otići u raj. Što više križeva, to ćeš sebi prije osigurati mjesto u raju. Luca se zbog toga opet vratila, pretrpjela sve to i danas joj je, kako kaže, drago zbog toga.

“Ja imam samo jedan križ i svoje ime i prezime koje sam sama isicala kasnije kada sam se “zacurila”. Ali bilo je dosta žena koje su imale križ i na čelu, znam jednu ženu koju su zbog toga zvali Križulja”, kaže Luca.

Umjetnost na rukama

Tetoviranje u ramskom kraju se uglavnom radilo s čađi i medom, ali i na način da se pljuvačka pomiješa s ugljenom.

“Uzmeš olovku i napišeš križ pa namažeš tintom, umačeš u nju i bocaš iglom, dok ne krene krv. Bilo je ratno stanje, tetoviralo se kad god je tko htio”, objasnila nam je Marija postupak tetoviranja tih davnih godina kada ju je, kao i Lucu, sicala Džeanka.

Sicana je bila i Anđe Selak zvana Faletaruša iz sela Ripci na čijim se rukama može vidjeti prava umjetnost iz ondašnjih vremena. Ova starica, koja je rođena davne 1924. godine, sjeća se da ju je, još kao dijete sicala Ruža Jurić.

Tetoviranje poslije 1945. godine bilo je iznimka. Tetoviranje je tada, kada je bilo zabranjeno ići i u crkvu, bilo zabranjeno. Tetovaže su na ovim prostorima bile i ostale znaci vjere i pripadnosti hrvatskom narodu, što za vrijeme komunizma, nije bilo poželjno isticati. Danas su u modi neke druge tetovaže, na nekim drugim dijelovima tijela. Križ, simbol kršćanstva, sve je manje vidljiv i na zidovima, a sve ga manje ima i u srcima. Tetoviranje križeva na rukama, taj pradavni običaj naših predaka, umire zajedno s našim bakama i majkama.





 

tetoviranicovjek @ 10:52 |Isključeno | Komentari: 0
TETOVIRANJE KOD BOSANSKIH KATOLIKA            

 

Piše Željko Ivanković

 

 

 

Koliko smo starijih žena u našim djetinjstvima vidjeli s istetoviranim rukama?! Otkud im to? Običaj tetoviranja kod katolika u Bosni i Hercegovini istraživao je arheolog i povjesničar Ćiro Truhelka (1865.-1942.), a nalaze o tome objavio u Glasniku zemaljskog muzeja 1894. godine.

Kod katoličkoga dijela naroda u Bosni tetoviranje je bilo oznaka po kojoj se prepoznaju. "Vele, da je taj običaj prije imao tu svrhu da se prepriječi odmetnuće od vjere, ali se je ipak događalo, da se tetoviranjem ta svrha nije postigla, jer i danas još žive neke tetovirane žene, koje su prije kakovih 20 i više godina prešle na islamsku vjeru, da se mogu udati za muslima, koji im je bio srcu drag." – piše Truhelka. (O tome, na primjer, možemo čitati i u Benićevu Ljetopisu u godini 1760.) No, tada bi, kaže Truhelka, katolik "kao odmetnik vazda nosio biljeg svoje nekadašnje vjere". Kako se tetoviranje sastoji od mnoštva malih križića, onda je "narodno shvaćanje" tetoviranje smatralo "neizbrisivim simbolom katolicizma u Bosni i Hercegovini". Truhelka to, kao i slavljenje Ilindana ili Ivanj-danske krijesi, vidi kao staroslavenske običaje, koje je svećenstvo trpjelo kao "koncesiju tradiciji".

Tetoviranje Truhelka nalazi u srednjoj Bosni, tj. kotarima: sarajevskom, visočkom, travničkom, fojničkom, prozorskom, bugojanskom, te niz donji Vrbas, kotor varoški i banjalučki kotar, a taj običaj "popušta" u okolici Olova, Vareša, Vijake i u dolini Neretvice, a gdje i dalje ima tetoviranja to je više da se "zadovolji formi". Autor kaže da je najljepše oblike tetoviranja našao u dolini Lašve, naročito u mjestima oko Gučje gore. Otamo je bila moja baba po ocu i još uvijek se živo sjećam njezinih tetovaža po nadlanici i rukama.

Tetoviranje je obuhvaćalo ruke (najčešće gornja strana ruke) i prsa (nasred grudne kosti), a ponekad bi se našao i jedan motiv na čelu. Kod žena je bilo obilatije nego kod muškaraca. Tetoviralo se obično na Ivanj-dan, Blagovijest, sv. Josipa, Cvjetnicu ili koji dan u Velikome tjednu. To bi radila starija vještija žena, a tome su se podvrgavale mlađe djevojke (između 13. i 16. godine) s radošću do bola, "dok ruku ne bi oblila krv". Ornament se najprije crtao na koži tupim dijelom igle zamočenim u crnilo, a onda se po crtežu bockalo iglom dok ornament ne bude gotov. Rana bi se potom zavila svilenim papirom, papirom za cigarete ili voštanim papirom. Tek drugi dan bi se rana prala hladnom vodom. Za crnilo je upotrebljavana čađ koja se miješala s medom i vodom ili barut koji se miješao sa slinom.

Tu bolnu "operaciju" Truhelka vidi kao doba inicijacije, doba prijelaza u mladenačko doba, dakle ostavštinu iz pretkršćanskih vremena. I vezano je, kako kažu ispitanici, za proljeće, "onda kada drveće cvate", a pokazalo se najčešće na Josipovo (19. ožujka), tj. uoči proljetnog sunčanog obrata. To Truhelka, također, vidi kao staroslavensko, pretkršćansko vjerovanje, kao pretkršćanske običaje.

Križ, izvedeni križići, kolo od točaka, grančice (jelice), bobice nanizane na peteljke, mlinsko kolo, ograda, narukvica, klas, zvjezdica, sunce, mjesec..., najčešći su motivi na tetovažama. To, dakako, Truhelku navodi na pomisao da tetoviranje nije u svezi s kršćanstvom, nego da su ga znali i u ove krajeve donijeli Rimljani, a poznato je bilo i Galima, Dačanima, Sarmatima. Plinije govori o Dačanima i njihovu tetoviranju, Herodot svjedoči o Tračanima, od Tračana je taj običaj prešao na Ilire, a od Ilira na Slavene. Osim u Bosni, Truhelka kaže da tetoviranja na Balkanu ima i kod Albanaca koji se smatraju izravnim potomcima Ilira. Čak se kod njih može naći i tetoviranih muslimana.

No, ako je nekoć služilo za oznaku plemena, bosanskim je katolicima tetoviranje služilo za oznaku vjere i preventivnu zaštitu od prijelaza na islam. To, dakako, ne znači da prijelazâ nije bilo, ali ih je svakako taj čin značajno reducirao. Slično je bilo i s običajem zajedničkih vjenčanja (svatova) u Kraljevoj Sutjesci da bi se izbjeglo pravo prve bračne noći na koje je polagao turski silnik, ali ne znači da to "pravo" nije zbog toga i konzumirano.

Što se pak tiče tetoviranja u vareškome kraju (ono je, evo, na primjer u Borovici), počelo nestajati u godinama poslije Drugoga svjetskog rata (1945.-1950.) – otkad i potječu današnje tetovaže – kad je nova komunistička vlast dovela učitelje "sa strane" koji su počeli zabranjivati tetoviranje i tako se taj običaj vremenom iskorijenio. Tetoviranje je, kako su nam kazale žene koje još uvijek nose tetovaže, vršeno na primitivan i veoma bolan način, pa su djevojčice nerijetko znale istrgnuti ruku u nezgodnom trenutku i tetovaža ne bi ispala onako kako je bila zamišljena.


 
tetoviranicovjek @ 04:09 |Isključeno | Komentari: 0
 
Kod ramskih katolika postoji običaj tetoviranja. Tetoviraju se i muškarci, ali naročito žene. Mnogo više se tetoviraju u Gornjoj nego u Donjoj Rami, a tvrde da se sada uopće manje tetoviraju nego ranije. Kažu "sicati" ili "nasicati križeve (križove)", po tome što je križ najveći ornamentalni motiv. Kao objašnjenje zašto se to radi, navode da je to običaj ostao iz turskog vremena kada su se žene, a i muški, tetovirali, kao ne bi mogle mijenjati vjeru i prelaziti na islam ali i da se općenito "da se znamo da smo kršćani". Stariji, međutim, znaju da se fra Anđeo Nuić, docniji profesor na Širokom Brijegu, oko 1876. borio protiv tetoviranja.

Tetoviraju se, "sicaju križove", obično na Josipovo (blagdan sv. Josipa) ili na Blagovijest, rjeđe na dan sv. Ive. U Doljanima samo na Josipovo. U nekim selima ne drže se samo tih blagdana, nego se tetoviraju uopće s proljeća, ali ne nedjeljom, i to u vrijeme poslije Jurjeva, a prije nego što prispije zeleno voće; nalaze da rane od tetoviranja i bušenja uha udaraju na zlo kad se jede voće.

Tetoviranje izvode obično žene, ali ima i muškaraca koji to rade. Od ženskih to rade djevojke kao čobanice, izuzetno i udate žene.

Razni su načini tetoviranja. Jedan je način da se na mjestu na tijelu koje će se tetovirati najprije olovkom izvuče crtež, zatim "majstor" brzo bode ("sica") iglom po zategnutoj koži i onda natrlja smjesom od uglja i meda. Upotrebljava se ugalj od smrekova drveta, koji se sjekirom stuca u prah. Mjesto meda drugi kapnu vode u prah da bude kao mastilo. Kao boja upotrebljava se i barut (u Gornjoj Rami upotrebljavaju i smjesu od baruta i luča). Drugi način, koji se primjenjuje oko Širokog Brijega u Hercegovini, jest taj da se od kore jasenove ili od debelog papira napravi "kalup". Kad posoči jasen, obreže se komad kore u kvadrat u njemu isjecanjem napravi križić, pa se onda kora digne s drveta. To se metne na ruku i dobro utegne špagom. Iglom se bode u kožu po onome križu i posipa prašinom od uglja. Rana se poslije zavije jasenovim lišćem koje se drži kod se ne uhvati krasta. U kori se izrezuju i drugi ornamenti osim križa.

Osim križeva, prave se točke, u novije vrijeme ispisuju na taj način ime i prezime, godinu rođenja i sl.

Žene se najviše tetoviraju po rukama i prsima, a muškarci na mišićima. Tu se stavljaju križevi. Viđaju se i muškarci i ženske koje imaju tetoviran mali znam križa na čelu. Vrlo često se vide mali križići i na prstima između članaka, kao i između palca i kažiprsta. Viđao sam u žena i samo točke na čelu i obrazima.

Iako kažu da tetoviranje treba izvesti odjedanput, neki ga izvode godinama tako da i u tijeku deset godina izvode po jedan križ.

Otkako djeca idu u školu i manje su kod stoke, sve se manje tetoviraju.

izvor:
http://www.rama-prozor.info/povijest/narodna_nosnja.html
tetoviranicovjek @ 04:08 |Isključeno | Komentari: 0

AUTOR: Ciro Truhelka (1894)

U jednom članku, priopćenom u „Glasniku zemaljskog muzeja", prvi put je dr. Glück spomenuo danas još u Bosni i Hercegovini običajno tetoviranje. Ta me je radnja potakla, te sam se prigodom svoga putovanja zanimao za taj predmet i prikupio zbirku ornamentalnih motiva bosanskog tetoviranja. Što sam tom prilikom opazio, priopćujem ovdje, nadovezujući na rečeni članak dra. Glücka. Kao što je već dr. Glück primijetio, mogao sam i ja konštatovati, da je osim rijetkih izuzetaka, tetoviranje jedino i splohom u katoličkog dijela naroda u Bosni običajno. Tetoviranje u žiteljstva ostalih vjera, na koje se tamo amo nailazi, nikada ne ide na račun kojeg etničkog momenta, već ga vazda valja svesti na spoljašne utjecaje. Naročito momke, koji su u vojsci služili, zaveli su kadšto drugovi da se tetoviraju, ma da im to na domu i nije običaj, pa tako dolazi, te ponegdje, ali veoma rijetko, u muslima i pravoslavnih nailaziš na tetoviranje. U prijašnja vremena bio je u izvjesnim prilikama i u turskoj vojsci običaj, da su vojnike bilježili tetoviranjem. Naročito za vremena bojeva s Crnom Gorom običavali su vojnike, koji su bili u sumnji, da bi htjeli pobjeći, bilježiti tetoviranjem. Tako mi je pripovjedao neki seljak u Vitezu, koji je bio u zadnjem boju na Crnu Goru, da je jednoć, kad je od njegove satnije pobjegla sva momčad osim četrnaestorice, naregjeno vojničkom lječniku, neka one, koji su još ostali, tetovira. Obilježiše ih mačem nad desnim laktom, kako mi to pripovjedač i pokaza. Ja sam dosele samo rijetko kad nailazio na takve izuzetke, nasuprot tomu mogao sam konštatovati, da žitelji drugih vjera tetoviranje smatraju sramotom, pa bi muslimu ili pravoslavnome vazda mrsko bilo, kad bih kojeg upitao, da li je tetoviran. Danas pače katolici tetoviranje tako shvaćaju, da je tetoviranje oznaka, po kojoj se jedino katolici raspoznavaju. Vele, da je taj običaj prije imao tu svrhu, da se prepriječi odmetnuće od vjere, ali se je ipak dogadjalo, da se tetoviranjem ta svrha nije postigla, jer i danas još žive neke tetovirane žene, koje su prije kakovih 20 i više godina prešle na islamsku vjeru, da se mogu udati za muslima, koji im je bio srcu drag. Misli se u narodu, — da li s pravom ili krivo, ne ćemo ispitivati — da se tetoviranje nikad ne može izbrisati, pa da bi se i onda, kad se dotično mjesto izreže zajedno s mesom, opet pokazalo. Tako bi katolik i kao odmetnik vazda nosio biljeg svoje nekadašnje vjere. I u tomu valja tražiti uzrok, što su katolici veoma rijetko prelazili na drugu vjeru. U tom bi smislu dakle tetoviranje svojoj praktičnoj svrsi svakako zadovoljilo. Ja ću da ovdje spomenem samo jedan primjer takvog prijelaza na drugu vjeru. U Prozoru upoznao sam jednog katolika, koji je negda bio muslim, pa se pokrstio. Jedva što je bio pokršten, zaiskao je, da ga tetoviraju.Vro čeljade, kome u ostalom duševno stanje nije baš u najboljem redu, stade se za više godina kajati, pa htjede da opet bude muslim. Od onda mu je najviša briga, kako da posve zatare tragove onome tetoviranju. Ako se uz ovo, što je rečeno, još uzme na um, da tetoviranje obično sastoji iz množine malih krstića, onda izlazi već po dru. Glücku utvrgjena činjenica, da se po sadašnjem narodnjem shvaćanju tetoviranje smatra neizbrisivim simbolom katolicizma u Bosni i Hercegovini. Ja hotice naglašavam sadašnje narodno shvaćanje, jer sam ja toga mnijenja, da tetoviranje, ma da ga označuju karakterističnim kolektivnim imenom „križ", „križevi", baš onoliko posla ima s kršćanstvom, kao i onaj gromovnik Ilija, koga pripadnici sviju vjera u Bosni osobito slave, u kome nam slavljenju valja tražiti uspomenu na staro-slovjenskog Peruna. Njegova uspomena živi i megju muslimima pod imenom Alidžuna, pa je na dan svetoga Ilije svečano slave. Poznata je u Bosni i Hercegovini poslovica: „Prije podne Ilija, poslije podne Alija", koja se na to odnosi. Takve reminiscencije na staro-slovjensku mitologiju nipošto nijesu rijetke. Tako je preskakivanje krijesa u oči Ivanj-dana stari poganski običaj, koji se samo hvata jednog dana u kršćanskom kalendaru, kao što i palenje bunjišta na prvi dan proljeća za izmirivanje zmija očevidno nije drugo, već žrtva, koju su stari Slovjeni prinosili Vesni (Erdgottin, božici zemlje). Na to mnijenje, da tetoviranje nije u uzročnoj svezi s katolicizmom, sili nas već to, što se domaće svećenstvo nikako ne zanima za taj običaj, i što su katolički misijonari u onakim krajevima, gdje su taj običaj nailazili, protiv njega revnovali. Svećenstvo ga je samo trpjelo, ono je samo koncesiju učinilo tradiciji, duboko zavriježenoj u duši naroda. Ali i u slovjenskom svijetu uzalud tražimo tragove postanju tetoviranja: ni u južnih, ni u sjevernih Slovjena ne nalazimo ih izvan Bosne i nekojih susjednih krajeva, pa tako im postanje valja tražiti u starijem vremenu. Ono područje, u kom sam do sada imao prilike, potanje študirati tetoviranje, obuhvaća katoličke krajeve srednje Bosne, naročito u kotarima sarajevskom, visočkom, travničkom, fojničkom, prozorskom, bugojanskom, i niz donji Vrbas, kotor varoški i banjalučki. Pri tome sam primijetio, da taj običaj na južnoj i istočnoj periferiji rečenog područja znatno popušta, te se n. pr. u okolini Olova, Vareša, Vijake i u dolini Neretvice svijet samo još za to tetovira, da zadovolji formi. Ovuda se većinom zadovoljavaju samo s jednostavnim krstićem na ramenu. U sjeverozapadnim područjima taj je običaj još u punom jeku, pa se vidi, kako se ondje gizdaju i obilatošću i ljepotom tetoviranja. Najljepše sam oblike tetoviranja našao u dolini Lašve, naročito u mjestima oko Gučje gore, a više manje bujne i u susjednim kotarima na sjeveru do Banjeluke, a na jugu do ramske doline i Kupresa. U tim je krajevima jezgra katoličkog žiteljstva, pa je po tome to područje najviše proširenog tetoviranja paralelno najjačem području katolicizma u Bosni. Tetoviranje obično obuhvata ruke i prsa, a kadšto se nahodi jednostavan motiv na čelu. U ženskinja je mahom obilatije nego u muškaraca, koji se obično zadovoljavaju po jednim ornamentom na desnoj mišici nad laktom i krstićem na kažiputu. U ženskinja obično je našarana gornja strana ruke, pregib, ruka ispod lakta, a često i nad laktom; tetoviranje često je produženo i na donju stranu ruke, pa je katkad tako gusto, da se prava boja kože jedva može razabrati. Obično se obje ruke približno pojednako tetoviraju, ali sam redovno nahodio ljevicu jače tetoviranu, a to izvodim otuda, što desnu ruku tetovira druga osoba, a ljevicu dotično čeljade samo, kojemu je drago tu proceduru više puta ponoviti. Prsa se obično tetoviraju nasred grudne kosti. Pri tetoviranju postupa se ovako: U jutru na Ivanj-dan, na Blagovijest, na Cvijetnicu ili na koji dan u Velikoj nedjelji, iskupi se mlagjarija dotične porodice i otpočne tetoviranje. Ako dotičnoj osobi nije draže, da to sama izvrši, onda taj posao preuzme starija žena, koja je u tome dostigla osobitu vještinu, ili uzajmice prijatelji i prijateljice. S velikom se radošću podvrgavaju toj bolnoj operaciji, koja se dotle produžuje, dok ruku ne oblije krv, te se bol već ne može snositi. Ornamenat se najprije na koži nacrta tupim krajem igle, zamočenim u crnilo, naročito za to priregjeno, pa se onda po crtežu šiljastim rtom dotle bocka, dok ornamenat ne bude gotov. Da se crnilo ne osuši, više se puta crtež za procedure navlaži crnilom. Iza toga se rana svilenom hartijom (hartijom za cigarete) ili voštanom hartijom (omotom nekojih vrsta duhana) obloži i zavije. Istom drugi dan smije se rana oprati studenom vodom. Upotrijebljeno je crnilo tuš, priredjen od čagji. Čagj od luči uhvati se preklopljenim tanjurom ili sačom, pa se rastare mladim medom i vodom. Mjesto čagji često se upotrijebi barut, a ne rijetko se čagj razmuti slinom, koja se je rano u jutru nakupila u ustima, pa da ne izvjetri, dobro ga poklope u jednoj posudi i sačuvaju za upotrebu. Ovo potonje sa sanitarnog gledišta zavregjuje pažnju i treba držati na oku. Mogao sam naime opaziti, da sifilitična bolest najviše vlada baš u onim krajevima, gdje se crnilo za tetoviranje priregjuje slinom. Dr. Glück, kome sam kao stručnjaku stavio to pitanje, reče, da se zarazna materija na taj način sasvim pouzdano prenosi, ako iza tetoviranja ostavlja brazgotine. Od onda imao sam prilike stvar ispitivati, pa sam našao, da tetoviranjem učinjena rana svaki put ne zacijeli već za nekoliko dana, kako to biva u naravnom stanju, već da se pokazuju pošljedice. Rana se stane gnojiti, dugo ne će da zacijeli i ostavlja iza sebe vidljivu brazgotinu, pa se tetoviranje na onome mjestu zatare. Vidio sam takih brazgotina u veličini do 3 cm u premjeru. Tako mi se razjasnila druga jedna pojava, da je proširenje sifilitične bolesti megju katolicima u jednakom razmjeru s tetoviranjem, i da je baš najviše onuda ima, gdje je ornamentiranje tetoviranjem najobilatije i najljepše, — u dolini Lašve i Vrbasa. Da se na taj način slinom prenose i druge priljepčive bolesti, lako se je domisliti. Mjesto opisanog crnila, koje sami priregjuju, kadšto kupuju muredef, kojim muslimi pišu. Za svoga istraživanja nastojao sam, da utvrdim životno doba, kada je običajno tetoviranje, pa sam kao normalno doba našao vrijeme od 18. —16. godine, dakle u godinama prije1aza u mladenačko doba. Ma da to narodu danas nije u svijesti, po tome se cijelom tom ceremonijom, kao u većine primitivnih naroda, koji se tetoviraju, samo slavi prijelaz u momačko doba, pa je u drevno doba valjda i imala to značenje. Misao, da se ta znamenita epoha u Ijudskom životu proslavi pokušajem fizičkog bola, tako je drevna, tako proširena, da na nju nailazimo u svih naroda sad u ovom sad u drugom obliku. Još nešto svodi tetoviranje na pretkršćansko doba. Tečajem svoga istraživanja nastojao sam, da saznam, u koje se godišnje doba vrši tetoviranje. Na moje upite odgovoriše mi, da se to radi „onda, kada drveće cvate", na dan sv. Josipa, na Blagovijest, na Cvjetnu nedjelju ili u koji dan Velike nedjelje. Kad sam onda stao bilježiti dan, kada je ko tetoviran uvjerih se, da je u svim prigodama, za koje sam ja saznao, vazda bilo na Josipovo. Danas narodu nije ni na kraj pameti, za što se ta procedura vrši u proljeće i baš na Josipovo, pa mi ne rekoše ni očekivano mnijenje, da u proljeće rana lakše zacijeli. Pa ipak to predajom odregjeno vrijeme tetoviranja ima dublju misao, kojoj se je lako dosjetiti, ma da se je u narodnoj svijesti izgubila, jer Josipovo pada na 19. marta, dakle u oči proljetnog sunčanog obrata. To nas pak navodi na takve religijozne nazore, koji su potekli iz posmatranja i slavljenja znamenitih elemenata svjetskog života, pa na to valja svesti i tetoviranje u dan, koji slave sve prirodne religije. Terminus technicus za ukupnost ornamentalne kompozicije pri tetoviranju je „križ", „križevi", a ako ornamente pomnije razmotrimo, onda čemo opažiti, da obično sastoje od množine malih krstića. Po obojem bi se doduše tetoviranje moglo svesti na kršćanske utjecaje, ali se ovdje ipak nameće pitanje, da li se i ovdje, kao pri spomenutom nekoliko puta gromovniku Perunu nije staroj ideji dalo novo ime, starom motivu nov oblik, ili da pitanje preciziramo: da li krst valja smatrati glavnim motivom tetoviranja, ili samo sporednim oblikom. Osim mnogih proba, koje sam samo ogledao, imao sam prilike, da precrtam to tetoviranje od stotine čeljadi po prilici, pa sam tako ustanovio, da se je običajna ornamentika razvila iz izvjesnog broja tipskih temeljnih oblika, od kojih u poregjaju svaka ima svoje običajno mjesto i ime. Izuzevši krst, ne prikazuje ni jedan od njih kršćanske simbole niti po imenu na njih podsjećava. Krst je obično jednostavnog oblika i ukrašen. Najjednostavniji oblik sastoji od jednako dugačkih ukrštanih linija (1.), a taj se temeljni oblik na takav način ukrašava, da su na polugama krstovim smještene sad prave (3., 4.) sad na oblik srpa savijene linije (5.—7.) ili tačke (2.) Takav više manje ukrašen krst zove se Jeličin križić (4.—7.), pri čemu ukrasi na krajevima imaju da prikazuju jelove pupove. Obilatije snabdievene oblike krstova, kako se često vigjaju u okolini Sutjeske, prikazujem u slikama 8.—11. Krstići se pri tetoviranju nahode stranom samostalni, na prstu ili na čelu, ili po ruci rasuti, stranom u srednjem polju drugih kompozicija. Serija „nekršćanskih' ornamentalnih motiva počinje kolom od tačaka ili od jedne kružnice i to se od svih najviše nahodi. Mjesto mu je od starine na gornjoj strani ruke, ispod lakta i na prsima. Kolo je na periferiji raznoliko ukrašeno, i to nizom tačaka (12. —14., 18.), jednostavnim crtama (15.), malim od linija sastavljenim grančicama (jelice, 16., 17), ili i bobicama, nanizanim na peteljkama (19., 20.). Oblik kola, kakav se često nahodi, prikazuju slike 21. i 22., gdje su žbice izragjene na oblik lopatica, te ornamenat ima da prikaže mlinsko kolo. Kolo obično obuhvata krst, ali se često dešava, da u sredini ili nema ništa (21.) ili ondje ima po jedna tačka (22.), ili po jedna zvijezda (18.). Kolo je često dvostruko, te jedno veće obuhvata po jedno manje (20., 21). Drugi je tipski motiv ograda. Ima oblik polukruga, pa se na gornjoj strani ruke na taj način našara, da je ždrijelo polukruga otvoreno prama pregibu, a svod obrnut prama prstima. Kako u kolu, tako se i tu spoljašna periferija ukrašava crtama, bobicama, ili jelicama, dok su krajevi dosta puta označeni krstom (25.), ili zvijezdom od više trakova (28.). Kako kolo, tako i ograda više puta bude dvostruka, i to ili manju obuhvata veća (27.), ili su pak dva slična motiva ždrijelima jedan obrnuti prama drugomu (26., 29.). Sredina ograde ukrašena je krstom ili drugim motivom. Dok se kolo u muškaraca kadšto vigja nad laktom, nalazi se ograda jedino u ženskih na gornjoj strani ruke. Iznad ograda često je pregib ruke od jedne koštane kvrge do druge ukrašen tipskim ornamentom, narukvicom. U najjednostavnijem obliku to je crticama ukrašena linija (31.), ali se ipak motiv dodavanjem dojako poznatih dekorativnih elemenata više ili manje obilato snabdjeva. Više puta sastoji od dviju s obje strane zatvorenih paralela (33.) ili od isprekidanog ornamenta (39., 40.). Svojevoljnim ponavljanjem više sličnih ornamenata postaje raščlanjen, ukusno štilizovan trak, koji ruku ispod lakta često pokriva u širini od 10 cm. S donje je strane dakako vazda otvoren, jer bi opasno bilo nad žilama kucavicama tetovirati. U toliko je tetoviranje ženske ruke vazda vezano na pravila, a ornamenti se primjenjuju naznačenim redom svaki na svome injestu. Nad laktom je šaranje tetoviranjem više samovoljno. Krst i kolo, — a nikad ograda, — ovuda se ponavljaju raznoliko, simetričkim i nesimetričkim redom. Tomu još pridolazi čislo drugih motiva. Jedan ornamenat, koji primitivno izveden prikazuje granu, zove se grančica (43.). Isti motiv, obilatije okićen i ne rijetko tako udešen, da grančice na jednoj strani stoje usprav, dok su na drugoj strani spuštene, zove se jelica (44.—46.). Kadšto služi kao akroterijama sličan nastavak, kojim je okićeno kolo (47.-48.). Motiv, koji se u dolini Bile često vigja, jest k1as. Osnovna je misao uspravljena linija, po kojoj su nasagjeni krstići i grančice. Primjenjuje se na donjoj strani ruke niže lakta (49.—53.). Naročito valja istaknuti četiri motiva, koji su nazvani po zvijezdama. Z v i j e z d i c a ima oblik osmotrake , od linija složene zvijezde (57.), ili malog kola, kome su po periferiji nasagjene crtice (58.). U tome je obliku smanjeno kolo. Te zvijezdice služe za popunjavanje praznili polja, što ih ostavljaju glavni motivi. Imenom zvijezde prehodnice nazivaju ornamenat, sačinjen od duguljaste elipse, na kojoj su nasagjene crtice (56.). Našao sam taj ornamenat na donjoj strani ruke niže lakta. Sunce je ogradi sličan motiv, koji je na gornjoj strani zatvoren linijom (54.). Drugi, srpoliko udešen motiv, koji je na svakom kraju okićen kolom, zove se mjesec (55.). Oba se, kao i ograda, koju zastupaju, primjenjuju na hrptu ruke. U slici 59. prikazani su još neki, osobito vješto izragjeni ornamenti, sastavljeni od raznih gore spomenutih elemenata; slika 60. predočava pak poregjanje ornamentalnih motiva na ruci. Kako se vidi iz navedenih primjera, ornamentalni su motivi mahom štilizovani. Oni su izvorni motivi, a tek je ime zbog sličnosti uzeto: od zvjezdanog neba, kao sunce, mjesec, zvijezde i zvijezda prehodnica; od biljevnog carstva, kao jela i klas; ili najposlije iz najbliže okoline ljudske, kao kolo, koje valjda u prenesenom smislu prikazuje porodicu, i ograda, koja obuhvata kuću i dvorište. Svim tim motivima možda je temeljem simbolika, kojoj se ne možemo puštati u tumačenje, a da ne zastranimo, ali toliko o njoj smijemo reći, da ni u kakoj svezi nije s kršćanstvom. Ma da se krst kao ornamenat često nahodi u tetoviranju divljih plemena, pa ih u Bosni poznajemo iz vremena davno prije raširenja kršćanstva u ovim krajevima i na broncima iz halštatskog doba sa Glasinca u mnogim prigodama i raznolikom obliku, ne ćemo se baviti pitanjem, da li je krst u bosanskom tetoviranju samo drevni ornamentalni motiv, ili da li je istom po kršćanstvu postao običajem u tetoviranju; ali svakako možemo uzeti, da je krst bio uzrokom, što se je običaj tetoviranja do danas sačuvao. Da taj običaj unatoč krsta i mnoštva sitnih krstiča, kojima su pojedini motivi okićeni, ne potječe od kršćanstva, to slijedi i otuda, što nema drugih simbola. Kršćanstvo je već vrlo rano uvelo više simbola, koje i neuki grafički lako mogu izvesti, simbole vjere, ufanja i ljubavi, imena Isusa i Marije, i druge, pa se ipak u narodnoj praksi pri tetoviranju rijetko kad primjenjuju. Grdje se pak nahode, ondje potječu od spoljašnih utjecaja i nijesu u svezi s tetoviranjem po drevnom običaju. Dosele naišao sam samo na jedan takav motiv, monogram Hrista, ali i taj je bio izveden bez ikakvog razumijevanja. Znaka I nije bilo, megju H i katkad naopako napisano S tureno je kolo, iz koga izlazi ornamenat, kombinovan od više krstića. U pridanim ovdje slikama 61.—63. prikazujem tri takva motiva, koje sam u varoši Fojnici dosta često našao u ženskinja na ruci niže lakta. Karakteristično je, da se taj motiv nahodi samo u Fojnici, te ga samo varošani primjenjuju. Kako je ondje postao, tome se je lako domisliti: za cijelo je prvi nacrt za to dao koji fratar, a svijet ga je onda sa više ili manje shvaćanja kopirao, dok se otuda ne razviše oni gore priopćeni oblici. Kako sam saznao, taj je motiv postao tek u novije doba, pa po tome nema nikakvog etnološkog temelja. U tu kategoriju pripada i po dru. Glucku fotogralisano čeljade, koje na ruci ima tetovirane simbole triju kršćanskih kreposti u jednom vijencu, i koje je za potvrdu toga, da tih motiva nema u narodnoj praksi, iznad njih namjestilo krunu Stjepanovu, a na prsima dvoglavog orla. Ali toj kategoriji pripadaju i mačevi i buzdovani, koji su više puta u muškaraca tetovirani nad laktom, i koje bih ja sveo na utjecaj slovjenskih junačkih pjesama, nadalje imena i godine, — utjecaji moderne škole, — kao i neuspjeli pokušaj seljaka ratara, koga sam upoznao u Čepku, i koji je na lijevoj ruci nad laktom htio tetovirati upregnute volove. Iz dojakošnjeg razmatranja mislim da mogu zaključiti, da tetoviranje u svome postanju nije ni u kakvoj svezi s kršćanstvom ni sa Slovjenstvom, već nam tome izvor valja tražiti u drevnije doba. Rimljani su doduše poznavali običaj, označivati ruku žigom, ali se je to činilo usijanim željezom. Takav žig, nazvan stigma, udarali su ili kazne radi za zločine, ili na robove, koji su bili u sumnji radi bijega (žig u vidu slova F), ili radi opreznosti kod novaka (Veget. L, 8.; II., 5.) i kod onih, koji su bili osugjeni ad ludum i ad metalla. Potonje žigove po odredbi Konstantinovoj nijesu više udarali na lice, već na ruci. I ako su ta stigmata katkada i tetovirali, to već skopčani time odium isključuje mogućnost, da su taj običaj Rimljani prenijeli u ove krajeve. U ostalom niti za njih, niti za poznije osvajače ne smijemo mislili, da bi oni starosjediocima mogli nametnuti takav običaj, da bi on postao integrirajućim sastojkom ukupnih njihovih životnih običaja. Postanje tetoviranja valja nam dakle tražiti u starijem vremenu, pa ćemo ga i naći rasprostrto u varvara balkanskog poluostrva. U tehničkom pogledu potječe tetoviranje od drugog varvarskog običaja, po kome se tijelo šara bojom. Po Pliniju, XXII., 2., običavale su žene gdjekojih varvarskih plemena lice šarati nekojim biljevnim bojama. Galkinje običavale su sve tijelo načiniti sa Isatis tinctoria (u Plinija Glastum), a od susjednih balkanskom poluostrovu plemena megju Dačanima i Sarmatima običavali su i muškarci šarati tijelo. Kada bi se dotična šara kroz rasparanu gornju kožu upila i u donje partije epiderme, onda bi nastao neizbrisiv biljeg, koji se naziva tehničkim imenom manka, a iz ovog se je tek razvilo pravo tetoviranje, pri kome je boja kroz nebrojene iglene ubode natrta u kožu. U Plinija o istim Dačanima nalazimo još jednu primjedbu, po kojoj možemo misliti, da im je bilo poznato tetoviranje. Veli se ondje (VII., 10., 1.), da se dačko podrijetlo još u četvrtom koljenu poznaje po biljegu, što ga imaju na ruci. Ne će valjati, da se tu pomišlja na mladež, jer to onda Plinije ne bi istakao kao nešto nenaravno. Prilika je dakle, da je ta „nota" bila tetoviranie ili barem manka, a vjera u ponavljanje do četvrtog koljena bila bi analogija današnjoj bosanskoj praznovjerici o neizbrisivosti tetoviranja. Taj običaj u ostalom potječe s istoka, te su ga Skiti prenijeli megju susjedna plemena balkanskog poluostrva. O skitskim Agatircima, koji su živjeli uz Dunav, izvješćuje Pomponije Melas, II., ovo: „Agatirci šaraju svoja lica i udove; to svak čini više ili manje prema odličju svoga roda". A da pod tim šaranjem valja razumijevati tetoviranje, to slijedi odmah iz ove druge stavke: ,,U ostalom svi grade jednake šare, i to tako, da se ne mogu saprati". Nadalje poznajemo taj običaj u više tračkih plemena. Po Herodotu, V., 3., zasvjedočavali su u Tračana na koži užignuti biljezi plemićku krv; u koga nije bilo takih biljega, taj je bio neplemenit. Prije toga još se primjećuje, da su tračka plemena po životu i običajima jedno drugom posve jednaka, iz čega možemo zaključiti, da je i taj naročito istaknuti običaj megju Tračanima bio proširen. Protivno od Tračana označivali su po Artemidoru (Onirocritica L, 9.) Geti svoje robove tetoviranjem. I Hesvchios izvješćuje za plemena, koja žive uz Dunav, da su se tetovirala. Time se pak utvrgjuje gore izrečeno mnijenje, da su u Plinija spomenute „note" Dačana bile tetovirane. Da su se i odlične tračke gospogje tetovirale, kazuje nam Dio Chrysostomus; što su obilatije bile tetovirane, to su se smatrale ljepšhna i otmenijima. Od Tračana prešao je taj običaj i na susjedne Ilire, i čini se, da se je protegao do Adrije; jer Strabo, VII., 54., spominje o Japodima: „Onaj je kraj siromašan, oni većinom žive od sijerka i prosa; oružje im je keltičko, a punktiraju se kao i ostali Iliri i Tračani". Pod punktiranjem može se pak samo tetoviranje razumijevati, pa ako Strabo u svome isporegjivanju navodi Ilire i Tračane, onda slijedi, da je to njemu bila opće poznata činjenica. Postanje tog „varvarskog" običaja nalazimo dakle megju varvarima balkanskog poluostrova i moramo pretpostaviti, da se kroz vijekove održao do današnjeg vremena. Dakako da pri tome, kao i pri svakom prastarom narodnom običaju možemo zamijetiti, da se je oblik, spoljašnost običaja održao kroz dvije hiljade godina, dok su se predodžbe, koje su se prvobitno s time spajale, malo po malo izgubile u svijesti naroda i drugima ustupile mjesto, pa u takvoj prilici stvar prosto našljedstvom prelazi kao adet. Paralela izmegju nekadašnjeg i današnjeg može se u ostalom još uvijek pripustiti: ako je tetoviranje nekoč služilo za označivanje plemena, danas ono katolicima služi za označivanje svoje vjere. Vrijedno je zabilježiti, da taj običaj nalazimo i kod drugih indo-evropskih naroda drevnoga doba, u Pikta i Gela na sjeverozapadu. Ostanci im se održaše do u srednji vijek, a škotski redovnici, koji su kao vjesnici Isusove vjere došli u Njemačku, bili su takogjer tetovirani. Za osvjetljenje našeg pitanja još će i to poslužiti, što se je tetoviranje i izvan Bosne održalo na nekim mjestima balkanskog poluostrva. Ovdje naročito valja spomenuti Arbanase, koji se općenito smatraju potomcima starih Ilira, te bi dakle u njih bilo tetoviranje istog postanja kao i u Bosni. Megju katolicima općenit je taj običaj u okolici Prizrena, Gjakovice i Peći, pa sam dosta puta imao prilike vigjati tetoviranu čeljad iz Prizrena, Janjeva i Prištine. Nego vele, da u nekim krajevima i u muslima ima taj običaj, a naročito u kraju oko Elbasana, Tirana i Selaničke vodine, dok Toski ne mare za nj. U potonjem pogledu ne mogu se pozivati na svoje iskustvo već na vijesti, što ih imam od Arnauta, koji za vrijeme borave u Bosni, te me uvjeravahu, da su u onim krajevima često vigjali tetovirane muslime.


 
tetoviranicovjek @ 04:07 |Isključeno | Komentari: 0
Da li je sjevernodalmatinsko čobanovanje put južnog i jugoistočnog Velebita ili Šator-planine neopozivo zamrlo i pored toga što još ubuduće mogu donijeti ekološke navade privrjeđivanja, nisam siguran. No, nešto se iz te pastirske sredine neporecivo mijenja. To je sicanje (tetoviranje, tatauviranje), kojeg su u Hrvatskoj obdržavale djevojke u selima između Sinja i Šibenika. Danas se podrazumijeva da se tetoviraju pomorci ili vojnici, no prije su se sicale pastirice.
U ljeto 1998. sam, pripremajući izložbu o lokalnom odijevanju i ukrašavanju tijela, obišao 17 ovdašnjih sela i zaselaka i susreo se sa zadnjim sicanim ženama u Hrvatskoj. Sicanje se izobičajilo nakon 2. sv. rata, a znajući da su to u svojim društvima radile samo djevojke razumljivo je da ih se ukupno nije zateklo više od pedeset. Tema nije posve nova i neočekivana, jer je ukupni pregled balkanske tradicije u disertaciji 1973. dao svojedobni ravnatelj Etnografskog muzeja u Zagrebu Mario Petrić, a dalmatinsko je sicanje u seminarskom radu 1953. prvi opisao Josip Vuletić iz Sinja.
Što se sa sicanjem mijenja? Gotovo sve: narodni naziv, karakterističan izbor ukrasa, način unošenja pigmenta pod kožu, neposredni društveni kontekst, a ponajprije crta prenošenja koja se može pratiti sa hrvatskim migracijama iz srednje i zapadne Bosne koncem XVII. st. i duboko u povijest do spomena u antičkih pisaca. Strabon ga spominje u Japoda (”kao i kod ostalih Ilira i TraĿana”), Herodot u Tračana, a Plutarh pomnije samo za njihove žene. Valerije Flak ga osvjedočuje na zarobljenoj tračkoj djevojci.
Ostaje li s njim nešto isto? Kao znak napora i trpljenja će se nanovo upražnjavati kao svojevrsna inicijacija, samo što to više ne će biti djevojke već momci i mladi muškarci. I dalje će se nastojati uresiti, no praktikantski vidici su od vremena izvoza polinezijske inačice sicanja širi pa je i izbor ornamenata veći. I ubuduće će se raditi o nekoj vrsti dokolice, samo što je ova djevojačka dokolica bila ponajprije pastirska a novovjeka je mornarska, vojnička, urbana subkulturna ili jednostavno pomodna.
Zasigurno će isto biti i zanimanje za ove neobične tjelesne urese, bilo u prepričavanoj staroj ženskoj zgodi iz bolnice ili iz današnjih tattoo-salona velegradskih ulica. Nasmijehne li se njihov izbor domorodnom repertoaru, možda još osvane i kakav retro-stil s ornamentalnim certifikatom iz Kladnjica…
Što bi onda bilo isto, a što doista različito? (Objavljeno na blogu 9. siječnja 2006.)


 

tetoviranicovjek @ 04:06 |Isključeno | Komentari: 0
Autor: nepoznat (1889)

Tekst članka Kod Muhamedovaca se u opšte vrlo rijetko viđa ovo tetoviranje, i to samo kod onijeh, koji su u osmanlijskoj vojsci i izvan svoje domovine služili kao redovni vojnici. Kod ovakih ljudi viđa se ovda onda na mišici turska sablja ili polumjesec sa zvijezdom. — No kao što je račeno, ovo su vrlo rijetke pojave. 0 postanku i cijelji ovog tetoviranja u Bosni i Hercegovini mogu se postaviti raznovrsne pretpostavke, od kojih ću ja onu, koja mi se ponajvjerovatnija čini, u slijedećem istaći. U koliko mi je poznato, ni kod starijeh Slovena, i ako njihove žene ne smjedoše biti nevjernice i izdavati dražesti svojega tijela, ne bijaše tetoviranje u običaju, da bi se moglo reći, da je ono samo u promijenjenom obliku preostalo joga iz credhistorijskog doba. Za ovu pretpostavku nema ni u ljetopisima slovenske stare povjesnice nigdje ni jedne tačke oslonca, pa ni kod današnjih Slovena, izvan Bosne i Hercegovine, šta više, ni u samom narodu po selu raznih slovenskih plemena, ne može se primjetiti, da je ma gdje bilo raširenije tetoviranje. Što se sadanjeg posjednutog područja cosebno tiče, to bi se moglo reći, da ovaj običaj potiče iz doba prije osmanlijske navale. — Na protiv, da ovo nije stari zemal.ski običaj, potvrđuje već ta okolnost, što se tetoviranje nalazi samo kod jednog dijela otanovništva, koje je i pored razlike u vjeroispovijesti, jedan te isti po evojim običajima i navikama. . Kad bi tetoviranje bilo zemal.ski običaj, to bi ono imalo i svoj sopstveni izraz; ovo se u narodu zove prosto „krizv nabocati", što već samo po sebi svjedoči, da je taj običaj iz mlaćeg doba. Ako pak tetoviranje nije ni staroslovenski, niti u opšte poeeban bosanski narodni običaj, to nastaje pitanje, kad i na koji je način on postao, i za što je tetoviranje baš kod katolika našlo mjesta ? Bilo bi izvan okvira ove crtice, kad bi se u njoj govorilo o vjerskim odnošajima Bosne u potonjem vremenu njezinog kraljevstva; ja ću jedino da konstatujem tu činjenicu, da je patarenstvo istom primjetno katodičanstvom bilo potievuto, no ovo potonje ne bijaše još bog zna, I kako varodu za erce prvraslo. — Ovo raekolništvo zadugo je bilo u Bosvi zaštvćeno, ovo bnjaše vjera vlastele i siromaha, a da bi mogla kroz malo vremena iz pameti i srca narodnog iščeznuti. Jesu li pak kao što je poznato mnogi radi časti ili po nastojanju primili katoličku vjeru, a ovamo su u srcu ostali potajno vjerni svojoj staroj vjeri. Da je katolička vjera ovom narodu još tuđa bila, najbolji je za to dokaz ta činjenica, da narod kad su Osmanlije prekrilile balkansko poluostrovo, nigdje ni u jednoj osvojenoj državi, nije u tolikoj množini prigrlio muhamedovsku vjeru, kao štoJjje baš u|Bosni bio^slučaj. Većim dijelom to je bilo zbog materijalne koristi, no podisto i zbog skore uspomene na gonjenja od strane katoličke crkve; razlog, koji je bosanskim stanovgicima davao povoda da primaju muhamedovsku vjeru« Samo se po sebi razumije, da je katoličko sveštenstvo upotrebilo svako moguće sredstvo, kako bi ograničilo jatomično otpadanje od vjere Pošto muhamedovska vjera zabranjuje krst, kao znak hrišćanstva, to izgleda, da su katolički sveštenici došli na tu misao, da su bilježešem krsta na otvorenom mjestu tijela, koje svak vidi, iznašli srestvo, kojim su oteščavali prelazak u muhamedovsku vjeru. Je li sad htjeo koji tetovirani katolik prevrnuti vjerom, to je morao najprije ukloniti krst sa svoje kože, što je da kako bilo sa bolom skopčano, jer se morala koža do najdonjeg sloja koriuma uništiti. — Po što pak trplenje tijeh bolova, naročito kad bi dugo trajali, nije mogao svak podnositi, i s toga, što je prelazak u Muhamedanstvo vrlo rijetko iz osvjedočenja bilb, to su se mnogi ustručavali od tako odlučna koraka. Je li se pak i pored toga koji odlučio, da vjerom prevrne, to bi se takav poturčenjak — zbog vidljivih i prilično širokih ožiljaka, koji bi nakon uništenog tetoviranja zaosta-jali — u nekoliko poznavao, jer bi svak na prvi pogled znao, da pred njim stoji kakav otpadnik. Običaj, što su tetoviranja pred-uzimana obično Nedjelom i svetačnim danom poslije službe a u blizini crkve, po mojem mnjenju, podupire u nekoliko gornju pretpostavku o uzroku samog tetoviranja u Bosni. Što se Način tetoviranja u ovoj zemlji i za to upotrebljavana mate-rija boje većinom razlikuje od onog u Jevropi, to nek mi je dozvoljeno, da o ovom predmetu iznesem neke primjedbe. Meću laćarima, vojnicima, radenicima i t. d., pa i u samim najprosvećenijim državama u veliko se, kao što je poznato, raširio običaj ili prosto neobičaj tetoviranja. — Boje se prave rastapljanjem karmina, cinobera, indiga, praška kamenog uglja ili puščanoga praha. Koža se na onom mjestu, koje će se tetovirati, dobro zategne, i znak po želji „nabocka" se tankom iglom vrlo čestim ubodima, pa se onda ti ubodi natope bojom i onda se nabockano mjesto zavije zavojem. U nekijem predjelima zamaču iglu u bo]u i tetoviraju napojenom iglom, čim posao postaje kraći. U Bosni te boje drukčije spravljaju: ili od lučeve čađi, ili od obične čaći, ili — no vrlo rijetko — od puščanoga praha. Zapali se zublja luča i u se nahvata smola, koja kaplje, u koju se miješa u isto doba na komadu tenećeta nahvatana čać od zapaljenog snopa luča. Ovo se crno tijesto pošto se najprije zategne koža na mjestu, gdje će se tetovirati, na zaošid,enom drvcetu namaže po koži onako, kakav se znak želi i onda se iglom, koja je gotovo do vrha koncem obmotana, bocka dok krv ne poteče; bockanje se dakako često, jedno do drugoga čini. — Po tom se tetovirano mjesto zavije i poslije tri dana opere. Boja od čaći pravi se na ovaj način: Nad svijećom ili zapaljenom svjetiljkom kamenog ulja, koja se dimi, drži se tabla tenećeta, na koju se nahvata čaći; ona se skupi i u malo vode razmuti i isto se onako upotrebljava, kao prije spomenuto tvjesto, t. j. „nacrta se" pa se tek onda nabocka. Puščani prah vrlo se malo upotrebljava. S tog, što se u Bosni samo crna boja za tetoviranje upotrebljava, jasno je, što je ono uvijek jedne te iste boje, i to plave sa po kojim ubodom zelenkastim. Tetoviranje vrše većinom stare žene tako zvane „vješte žene , češće se podvrgavaju uzajamno i djevojke ovoj ljubavnoj službi, koja gledaocu izgleda vrlo šaljiva, osobito, ako se tetovira djevojka, koja je osjetljiva, pa raznim krivdzenjem dica i gdasnom vikom propraća vsaki ubod. Razloga, koji su bili povod te se tetoviranje uvelo, već ih je nestalo, no s jedne strane nagon podrazkavanja, koji se u ljudima nahodi, a s druge strane što domaće stanovništvo čvrsto čuva narodne navike, dovoljno je, da će se nakaženje tijela ovijem tetoviranjem još zadugo kao narodni običaj održati među katolicima u Bosni i Hercegovini.

 
tetoviranicovjek @ 04:04 |Komentiraj | Komentari: 0

Tetoviranje je u Bosni (osim veoma rijetkih izuzetaka) jedino i splohom u katoličkog dijela naroda u Bosni uobičajeno.Tetoviranje je oznaka po kojoj se jedino katolici raspoznavaju.Taj je običaj imao tu svrhu da se spriječi otimanje katoličkih djevojaka od Turaka i kradja, otmice djece u janjičarsku vojsku te poturčivanje. Tetoviranje se obično sastoji od niza malih križića te predstavlja neizbrisiv simbol katolicizma u Bosni i Hercegovini. Tetoviranje obuhvaća katoličke krajeve srednje Bosne, naročito u kotarima sarajevskim, visočkom, travničkom, fojničkom, prozorskom, bugojanskom, i niz Donji Vrbas, kotorvaroški i banjalučki.U sjeverozapadnim područjima taj je običaj jos u punom jeku, dok u dolini Neretvice, Vareša, Vijake tetovira se samo još da se zadovolji formi. Najljepše oblike tetoviranja pronadjeni su u dolini Lašve, oko Guče Gore, a više manje bujne i u susjednim kotarima na sjeveru do Banje Luke. U tim je krajevima jezgro katoličkog žiteljstva pa je po tome to područje najviše proširenog tetovriranja paralelno najjačem području katolicizma u Bosni.
Tetoviranje obično obuhvata ruke i prsa, u žena je mahom obilatije nego u muškaraca. U žena obično je išarana gornja strana ruke, pregib, ruka ispod lakta, a često i nad laktom, tetoviranje često je produženo i na donju stranu ruke, ponekad je tako gusto da se prava boje kože jedva moze razaznati. Prsa se obično tetoviraju nasred grudne kosti. Pri tetoviranju se obično postupa tako sto se najprije nacrta ornament na koži tupim krajem igle zamočenim u crnilo, pa se onda po crtežu šiljastim rtom dotle bocka dok ornament ne bude gotov. Iza toga se rana svilenim papirom obloži i zavije. Istom drugi dan smije se rana oprati studenom vodom. Tetoviranje se obicno vrši u proljeće uoči proljetnog sunčanog obrata.tj. na Josipovo(19.ožujka)
Križ je jednostavnog oblika i ukrašen, taj se temeljni oblik sastoji od jednako dugačkih ukrštanih likova koji se dalje ukrašavaju da su na polugama križica smještene sad prave, sad na oblik srpa savijene linije ili u točke, takav se ukraseni križ zove Jelicin Križić pri cemu ukrasi na krajevima imaju prikazati jelove pupove. Takodjer, jedan od oblika rasprostranjenih motiva je i Kolo. Mjesto mu je od starine na gornjoj strani ruke, ispod lakta ili na prsima. Kolo je obično dvostruko, te jedno veće obuhvata jedno manje. Drugi je tipski motiv Ograda. Ima oblik polukruga, sredina ograde je obično ukrašena križem ili jelicama. Kolo se ponekad vidja kod muškaraca nad laktom, dok kod žena jedino ograda se nalazi na gornjoj strani ruke. Iznad ograde često je od jedne koštane kvrge do druge ukrašen tipskim ornamentom, narukvicom. Često puta narukvica postaje raščlanjen, ukusno stiliziran trak, koji ruku ispod lakta često pokriva u širini i do deset cm. Drugi ornamenti koji se mogu često vidjeti jesu klas, zvijezdica, sunce i mjesec. Ovo su izvorni motivi, a tek je ime zbog sličnosti uzeto, od zvjezdanog neba, kao sunce,mjesec, od biljnog carstva kao jela i klas ili naposljetku iz ljudskog vidokruga, kao kolo koje u prenosenom smislu označava obitelj i ograda, koja obuhvaća dom i dvorisše. U  Fojnici se dosta često može vidjeti u žena tetovirano Ime Isusovo, monogram Krista IHS koji se mahom nailazi kod varošanki.


Ulomci iz Napretkovog hrvatskog narodog kalendara za 1992.godinu.


 
tetoviranicovjek @ 04:03 |Isključeno | Komentari: 0

Opet moram citirati već spomenutog autora iz Hrvatske, A. P. Kezelea: „Evo jednog primjera.

.. ..

Prilikom diobe stanice, koja predstavlja osnovu života, javlja se jedan tipičan oblik sastavljen od dva preklopljena kruga. Reći ćemo skupovi ili logotip nekih zapadnih kompanija.....

U zapadnom svijetu ovaj oblik se naziva  Vesica piscis, a u kršćanstvu se povezuje s Kristom kojeg vječito prati simbol ribe. No, ovaj simbol je poznat i u Indiji kao mandorla, kod nas mandula (badem), a pojavljuje se i u drugim ranim civilizacijama poput Mezopotamije ili afričkih kultura. Gdje god se našao on ukazuje na stvaralački proces rađanja i umnožavanja......“

Citat.

.. ..

Neobično je što isti znak susrećemo kod katolika u Kraljevoj sutjesci.

Naime, ženskoj djeci se tetovira na nadlanici  niz sličnih ili istih znakova. Ako se uzme u obzir da su stanovnici područja najstariji ostaci Ilira, onda možemo govoriti i o nasljeđu običaja od  Prailira  koji su živjeli na tom području. Naziv sela Obre, asocira na pleme Ilira koje je živjelo u navedenom području. Očito je, stoga, da kontinuitet života postoji, a i običaji, koji predstavljaju trajni karakter življenja prema obrascima kojih nismo ni svjesni.




 
tetoviranicovjek @ 04:00 |Isključeno | Komentari: 0
Autor:                  Karl Steiner

Publikacija: Datum izdavanja:




U katolika je povrh toga još i tetoviranje u običaju i ono se provagja naročito kod djevojaka, kad nastupi doba menstruacije. Narod vjeruje, da urezani „križevi" čuvaju od zlih demona i gjavla, da su ti znakovi neizbrisivi i da će se opet pojaviti, ako ih upravo i izrežeš. Raznovrsno se tumače uzroci ovog, u katolika opće raširenog običaja. Jedni nagagjaju, da je tetoviranje u davnini uvelo i preporučivalo katolicko svećenstvo, kako bi se zapriječilo, da katolikinje prelaze u islamsku vjeru i da katolicke djevojke, našarane ovim čisto kršćanskim znakovima ne ugrabe muslimani, što se u prijašnja vremena kad i kad dogagjalo. Da se shvati ovakovo nagagjanje o postanku i uzrocima tetoviranja spomenućemo, da se usječeni znakovi mogu ukloniti samo time, što bi se na našaranim mjestima koža izrezala, dakle provela operacija, koja bi prouzročila silne bolove i ostavila ružne brazgotine. Drugi opet tvrde, da s ovim običajem svećenstvo nije imalo baš nikakva posla, da mu je pače protivno pa navode, kako osim „križeva" svim drugim ornamentalnim motivima manjkaju kršćanska, naročito katoličko-kršćanska obilježja. Pouzdano je ipak to, da u nagonu našljedovanja i u pridržavanju tradicijonalnih običaja iz doba predaka leži glavni uzrok, što se tetoviranje održalo do u sadašnjost. U proljeće na Cvjetnu nedjelju ili u Velikom tjednu pred Uskrs, zatim na blagdan sv. Josipa, dakle u predvečerje početnog dana proljeća (proljetnog ekvinokcija) sabraće se mladići i djevojke od 12.—16. godine pred crkvom, da se poslije mise podvrgnu tetoviranju. Tom će se prigodom razviti šarolika slika kao kakvo narodno slavlie. Sa svih strana nagrnuo narod u prazničkim haljinama pješice, na konju ili kolima, jer slušati misu njemu je pravi duševni užitak. Crkva je puna puncata seljačkog svijeta, koji se ili klečeći ili stojeći sasvijem predao pobožnim čuvstvima. Muškarci skinuše crveni saruk te pognuše cisto obrijane glave, gdje ostaviše tek lijepo spleteni perčin, pa se ko i žene za podizanja glavama dotiču poda, da onda raspruživši ruke upru poglede u oltar. Pažljivo i mirno sluša narod riječ Božiju, sa sviju lica čita se čista pobožnost i sve, i staro i mlado predalo se potpunoma vrućoj molitvi. Posmatrač može tom prilikom opažati štošta zanimljiva; tu vidiš staračka, od teško brige, i možda i strasti narovašena lica, na drugoj strani eno ti nabakamljene žene i djevojke, onda opet junacke glave sa sjajnim ocima, a tamo u okrajku po gdjekoje tupo seljačko lice. Ali ćeš zapaziti i luetičke sedlaste nosove, lupus ex foliativus, lepra tuberosa i čitavu kliniku kožnih bolesti. Majke su donijele svoju naprščad, domaćine pak koriste se ovakom zgodom, da što prodadu ili kupe, i tako će se uz crkvu poslije mise razviti pravi pravcati pazar u čisto istočnjačkom šarenilu. Došao i ciganin sa gajdama i ćemanetom, Arnaut s halvom i šećerlemama, karavlah sa upitomljenim megjedom, džambazi, pretrge, trgovci i, da bude slika potpuna, po koji mehandžija i kavedžija. Cijelo to društvo veselo je raspoloženo, pjeva se i smije na sve strane a nekoliko baka prihvatilo se posla, da uz šaljive razgovore i dosjetke djevojkama i mladićima tamo u prikrajku „nabocaju križeve", da ih tetoviraju, košto su po vijestima grčkih i rimskih pisaca stari poganski Iliri, Skiti i Tračani u davna vremena svojoj mlagjariji na kožu šarali grbove, plemićka znamenja i druge ornamente i slike. U smjesu čagje i pljuvačke, u tuš, razvodnjeni barut ili drveni ugljen (murećef), karmin, indigo, cinober, ili u pastu od luči i smole, stavlja se šiljak okrupne igle pa se njome po dotičnoj osobi odabrani ornamenat našara na podlaktici, gornjoj strani ruke, na grudima, čelu ili nadlaktici. Kad se boja počinje sušiti, nabocaće je baka vještakinja u kožu. To umakanje igle u onu smjesu i ubadanje u kožu čini se nebrojeno puta, a onda se izbocana mjesta obavijaju kroz tri dana travama ili lanenim platnom. Obično će ta izranjena mjesta ubrzo zacijeliti, a da ne ostanu brazgotine; no dogagja se kad i kad, da se rane zagnoje (Sklerose) i da nastupi luetičko ili septičko otrovanje krvi (Lymphengioitis) sa čirovima u pazuhu. Daleko opasniji su oni slučajevi, kad se pljuvačkom iz ustiju žene, koja obavlja tetoviranje, prenosi sifilistički virus u kožu osoba, koje se daju tetovirati. Na ovakovo izvangenitalno prenašanje sifilisa dosad se prilično slabo svraćala pažnja, jer tim načinom zaražena osoba ne mari mnogo za sićušne prvotne znakove, koji se javljaju oteklinom žlijezde, a i sekundarne pojave često se previgjaju. Megjutim prelazi ovaj otrov sve to dalje te se dogagja, da se i čitava familija inficira i tako se može protumačiti, što se je ova bolest mogla prilicno raširiti u ovim našim krajevima. Obično se za tetoviranje upotrebljava krst (križić) u jednostavnom ili ukrašenom obliku. Na gornjoj strani ruke nabocaće se krst u kolu, jeličin križić, starinsko arijsko kolo i polukrug (ograda), na podlaktici narukvica. Rado se upotrebljavaju i velikom vještinom i strpljivošću izvagjaju ko uzorci tetoviranja još i ovi likovi: srce, sidro, početna slova imena, godišnje brojke, orao, ukrštani mačevi, sunce, mjesec, danica (prethodnica), večerna zvijezda i klas. Sjećam se jednog težaka, koji je imao na grudima vrlo vješto izbocano raspeće Hrista sa obadva zločinca postrance i placucim ženama ispod krsta. Uz ovu sliku na grudima imao je taj čovjek na obadvije podlaktice ubocana početna slova svojeg imena, godinu rogjenja i još neke vojničke znakove. Kako rekoh, tetoviranje u Bosni i Hercegovini rašireno je ponajviše megju katolicima, no ja sam ga našao i kod pravoslavnih i muslimana, kod ovih ipak samo onda, ako su služili u vojništvu ili ako su mnogo drugovali s radnicima iz zapadne Evrope. Dogagja se, da od tetoviranja ima i neka korist; to biva onda, ako se radi o identitetu. No uopće je taj običaj vrlo štetan, jer, kako rekoh, njime se često prenose bolesti krvi i kože.


 
tetoviranicovjek @ 03:59 |Isključeno | Komentari: 0

Novinar: Stjepan Stjepic
Dokumentarni film: bocanje krizeva (2006)

(isjecak iz intervjua)

Dok smo snimali bocanje križeva, nisam odlio – ispružio sam ruku

SV: Kako ste došli na ideju da snimate dokumentarne filmove o običajima našeg kraja? Što Vas je za to potaknulo?

- Bavljenje TV novinarstvom od 1991. učinilo je svoje. Napravio sam tisuće priča o ljudima i kraju u kojem živim od kraja 1985. godine. A to izbivanje, prostorni i vremenski odmak od ljudi i kraja gdje sam odrastao kod mene je vremenom stvarao sve veću potrebu za dolascima. Neki to zovu nostalgijom. Čudno je to, ali meni ne vjeruju kad kažem da se ni na kakvom godišnjem odmoru ne mogu opustiti kao kad dođem kući. A kad dođem nema mi većeg zadovoljstva nego izaći na Goru na greblje, sresti nekoga, otići u Sutjesku, provozati se po našim selima. E sad, kud god kreneš vidiš ili čuješ nešto, dođe ti ideja, i imaš cijeli film pred očima. Potreba za snimanjem kraja rezultat je iskreno rečeno i očajnog stanja našega kraja. Ja sam osjećao obavezu napravit što mogu, a mislim da sam s kamerom mogao napravit najviše. Jesam li dovoljno napravio neka drugi sude. A što se tiče bocanja, to je posebna priča. Meni su još pred očima ruke moje pokojne majke, onako pune križeva. Puno sam o tome razmišljao i shvatio da je iz dana u dan sve manje tih križeva. Iako sam u knjigama čitao o tome običaju, slušao kako se to radilo, odlučio sam to po svaku cijenu zabilježiti na filmu. Jer vremena je ostalo malo, nema puno onih koji to znaju radit.
 
Bocanje križeva Ivke Stjepić na ruci Mateje Stjepić, Poljice (detalj iz filma)

SV: Zašto se se Vi dali nabocati?

- Dok smo snimali, nisam odolio, ispružio sam ruku mojoj rodici Ivki Stijepić i ona mi je izbocala mali križić. Kako do sada nisam imao prigodu, sada javno zahvaljujem svim ženama koje su sudjelovale u tome snimanju, ne mogu ih sve poimence nabrojiti jer sam im zaboravio imena, zatim velika hvala obitelji Ante Tuša koja mi je otvorila vrata njihove stare kuće u Sutjesci, vama fratrima. Posebno posthumno zahvaljujem mome kolegi snimatelju Borisu Zegnalu koji je to sve profesionalno odradio. Koliki smo mi posao napravili možda najbolje govori podatak da prema standardima produkcije takav projekt radi ekipa od 10-ak ljudi barem 3-4 dana. Taj film kao što je poznato emitiran je na HTV-u nedugo nakon što je kolega Boris Zegnal iznenada umro



 
tetoviranicovjek @ 03:58 |Isključeno | Komentari: 0
Iz knjige: Hrvatska povijest 9. stoljeća
Autor: Ivan Mužić

stranica 102-103


Neki su ostaci paleobalkanske kulturne baštine, koje tijekom stoljeća nalazimo i u Hrvata, pripadali i drugim etničkim elementima na balkanu. Tako je pojava tetoviranja poznata u Makedoniji, Bugarskoj, Grčkoj, Albaniji, Crnoj Gori i drugim balkanskim podrujima. U Hrvata je tetoviranje poznato osobito u Lici, Slavoniji, Dalmatinskoj zagori i primorju, ali je činjenica da se tetovira većina Hrvata u Bosni i Hercegovini. Tetoviranja u našim krajevima bilo je sigurno od prapovijesti. Strabo, kad piše o Japodima, tvrdi i ovo: "Onaj je kraj siromašan, oni većinom žive od sijerka i prosa; oružje im je keltičko, a punktiraju se kao i ostali iliri i tračani. Taj strabonov podatak potvrdjuje da je tetoviranje autohtona pojava na velikom dijelu balkana. Medjutim, tetoviranje kod hrvatskog stanovništva u Bosni i Hercegovini... predstavlja nesto specifično u odnosu prema tatauiranju kod nekih drugih etnikih grupa na balkanu (npr. kod jednog dijela Arbanasa, te kod aromunskih grupa u Bugarskoj, Albaniji, Grčkoj i Jugoslaviji. Ta specifičnost u tetoviranju bosanskih i hercegovackih Hrvata izražava se prvenstveno u vitalnosti održavanja tog narodnog običaja do danas, i u obilju ornamentalnih motiva kojima se ukrašuje ljudsko tijelo. nisu još za sve narode, pa tako ni za Hrvate posebno u Bosni i Hercegovini, razjašnjeni ni podrijetlo ni pravi smisao održavanja tetoviranja. Na temelju raspoložive gradje smatra se da se i u toga hrvatskog stanovnistva radi o jednoj jako ukorijenjenoj staroj tradiciji koja se neprekidno održavala do današnjih dana. Bez obzira na to što je tetoviranje zajedničko mnogim narodima na Balkanu, važno je u Bosni i Hercegovini zbog njegovih posebnosti koje su dokaz da ono ne potječe ni od kojeg različitog etničkog elementa iz doba "seobe naroda".


 
tetoviranicovjek @ 03:56 |Isključeno | Komentari: 0

tetoviranje/skarificiranje u eneolitiku
strana 15-16


Marina Miličevic
Rekonstrukcija ženske odjeće u eneolitiku
medjurječja dunava, drave i save

...Na dva idola iz vinkovaca vide se urezani križevi. Opet se nalazimo pred ranijom dilemom da li je to samo ukrašavanje idola, posvećenom nekom božanstvu, religijskim simbolima ili je precrtavanja načina na koji su ukrašavali svoje tijelo. Uzmimo kao točnu predpostavku da se radi o tatauiranju. Taj ukras može zapravo bit izveden na tri načina: bojenjem (koje nije trajno), tatauiranjem (stavljanjem boje ispod kože ubadanjem iglom ili nekim drugim šiljastim predmetom) ili skarificiranjem (cikatrizacijom, pravljenjem ožiljaka po tijelu-cicatrix). Posljednja dva načina su trajna. Vec je M. Hoernes pretpostavio postojanje tatauiranja kod predhistorijskih naroda. I u tom nainu ukrašavanja postoji problem: da li je to samo ukrašavanje ili ima drugačiju pozadinu. danas je poznato da tatauiranje i skarificiranje oznaava pripadnost plemenu ili društvenom sloju, npr. u Africi kod Nilota, Ba tonga, naroda centralnog i istocnog Sudana, etiopije... moze biti i kultna oznaka- u vučedolskoj kulturi kriz je čest motiv, većina je ukrasa organizirana po sistemu križa; ima mnogo kupa na križnoj nozi, andrijinih križeva, sunčanih krugova sa križom, kukastih križeva itd. križevi su oduvjek bili simbol sreće, blagostanja, zdravlja i života samog. Svastika se izvodi od sanskrtskog su (dobro) i ast (jest) ili pak od svasti (sreća) . Svastika sa rukama položenim na desno se smatra solarnim simbolomjer imitira kretanje sunca koje u sjevernoj hemisveri izgleda kao da dolazi sa istoka i preko juga kreće na zapad. Svastika sa rukama okrenutim prema lijevo često označava noć i magijske radnje. Prema tome je lako moguće da su nosioci vučedolske kulture ukrašavali tijelo motivima križa kao želju za sretnim zivotom i zdravljem pojedinca. Pojava kao tatauiranje ili skarificiranje raširena je kod prethistorijskih naroda balkana: u Butmiru, Vinci, te dalje u čučuteni kulturi. Prema tome ta pojava u vučedolskoj kulturi bi prije bila pravilo nego izuzetak.


 
tetoviranicovjek @ 03:55 |Isključeno | Komentari: 0
Kojim bi se dijelom vlastite baštine tekstilac mogao nadahnuti u ambijentu gdje manjka podrazumijevanog gradiva za svoj posao, poput oskudne odjeće na kupalištima, ili čak posve izostaje – kako se to zbiva na nudističkoj plaži? Doista, može li tekstilac nešto zaraditi i među ljetnim nudistima (ostavivši postrance njihove specijalizirane dućane sa svim usputnostima, od torbica do kapa), pa još k tome i ukorijenjeno u svojoj kulturi?
Pitaju li vas ovo u ključnom pitanju “Milijunaša”, odgovor je potvrdan, i glasi: “sicanje”. To je, naime, naš narodni naziv za “tatauiranje”, odn. “tetoviranje”, riječ nadošlu iz antipoda. Stare Hrvatice svoja sicanja, istina, nisu radile da bi ih pokazivale na nudističkim plažama, već su ih preuzele od djevojaka iz prastarih balkanskih naroda da bi ih u sličnim adolescentskim situacijama uobličile kao znak raspoznavanja od susjeda, u novijim stoljećima uglavnom među slavenskim muslimanima.
Zateknete li se ovih dana u kakvom kninskom dućanu, možda vam upadne u oči rukav podignut nad sicanim zapešćem bosanske Hrvatice. Nevolje kakve su ih nagnale napustiti svoje krajeve podsjećaju na doba mletačko-turskih ratovanja koncem XVII. st., kad su množine zapadnobosanskih i srednjebosanskih Hrvata potražile utočište i u selima između Sinja i Šibenika. Danas je to jedini dio Hrvatske gdje postoji narodni običaj tetoviranja, osoben samo ženama. Za mlađe čitatelje može se dometnuti da naša tradicija ne poznaje bušenje kože, pomodni “piercing”, no bila je zabilježena kauterizacija – paljenje kože u likovima ukrasnih šara. O svemu tome podrobno je pisao Mario Petrić još 1973.
Što sicanje može došapnuti prijemčivom tekstilcu na nudističkom kupalištu? Ova nas navada prisjeća prapočela ljudskog ukrašavanja, na svojevrsno odijevanje bez odjeće. Njena elementarna ornamentika (točka, križ, krug, cik-cak, grana) s osobitostima Bosne i Dalmatinske Zagore može naputiti na predindustrijske, gotovo plemenske naboje kakve može polučiti susret s iskonskim šarama i kontrastima, slično kako se osjećamo pred risotinama Keitha Harringa otisnutima na majicama iz suvenirnica prestižnih svjetskih muzeja. I zadnjih pedesetak sicanih stanovnica Dalmatinske Zagore, iz vremena kada su to djevojke sredinom prošlom stoljeća to još upražnjavale, mogu postati heroinama nove mode.
 
Prvi put objavljeno u NIB 28. srpnja 2003.

 
tetoviranicovjek @ 03:54 |Isključeno | Komentari: 0
Prijevod: B.K.

Jajce i okolina u sadasnjosti

 
 Ja spomenuh već turske frizure u katolika.
Ali ima još jedna vrlo spomena vrijedna pojava kod njih, koja se može vidjeti kada se nakon crkvene mise umješate u grupe žena i djevojaka. Naime, one su sve tetovirane, najčešće na (većinom otvoreno nošenim) grudima, gornjoj strani ruku, šakama, i ponekad čak i na celu. Skoro ni jedna posjetiteljica crkve nije oskudjevala ovoga posebnoga plavog nakita (misli tetovaže). Kako Dr. Leopold Glück u Sarajevu, u „Glasniku“ saopštava, tetoviranje katolika je u toliko više upadljivo, jer je u ostalih konfesija u Bosni i Hercegovini mnogo rjeđe, skoro da se nikako ne pojavljuje. Ni kod muhamedanki u Čelebicima (okrug Foča), nekih područja Neretvanske doline i oko Kulen Vakufa, gdje se islamske žene ne pokrivaju, a ni kod drugih, koje je on kao doktor, nepokrivene i ogoljene, imao priliku da vidi, nije našao ni jednu tetovazu. Također i kod grčkih ortodoksa su se žene vrlo rjeđe tetovirale nego u katolika, i to samo u krajevima gdje su one sa njima izmješano živjele. Njihove tetovaže također nisu tako raširene i ne pružaju tako bogate ukrase kao one kod katoličkih žena. Muškarci se tetoviraju mnogo rjeđe, tu također ponovo uglavnom katolici. Kod muškaraca čini križ najvažniji znak, ali bez ukrasa. Medju grčkim ortodoksima je spomenuti doktor vidio tetovaže samo kod mlađih muškaraca, koji su služili u bosanskoj žandarmeriji ili kao vojnici. Ali kod njih ne igra više križ glavnu ulogu, već Merz, kruna, sidro, požetna slova imena i prezimena, godišnji brojevi itd. Čak se kod jednog bivseg vojnika našao i dvoglavi orao. I kod prijašnjih turskih vojnika se može u pojedinim slućajevima na gornjoj ruci ( iznad lakta ) naći kriva sablja ili polumjesec sa zvijezdom.
Tetoviranje kod starih slavena nije bilo običaj, a za mišljenje de je isti jedan u svojoj formi izmijenjeni zaostatak iz pretkrišćanskog vremena, ne nalaze se ni u analima slavonske prahistorije nekakva uporišta, niti se kod današnjih slavena izvan okupiranog područja moze vidjeti, pa ni u narodu, tetoviranje u nekoj rasprostranjenoj mjeri. Po tome, ovaj običaj u Bosni ne ide vjerovatno prije osmanlijske invazije. Protiv toga govori vec okolnost da se tetoviranje prakticira u samo jednom dijelu, ovoga, i pored konfesionalnih razlika, ali u njegovim običajima sličnog naroda. Kada bi tetoviranje bilo jedan stari zemaljski običaj, onda bi sigurno imalo svoju vlastitu oznaku. Ali se u narodu označava samo kao „bocanje križeva“, što vrlo na i po sebi upućuje na mlađe porijeklo običaja. Dr. Glück misli pak da je našao slijedece objašnjenje. U zadnje vrijeme kraljevstva je bogumilstvo bilo kroz katoličanstvo naizgled iskorjenjeno, ali se ovo zadnje narodu još dugo nije bilo ušlo u meso i krv. Ono sektaštvo se predugo u Bosni zadržalo, činilo je predugo vjeroispovjest moćnih i siromašnih, da bi tek tako u jednom kratkom vremenskom razdoblju moglo da nestane iz sjećanja i srca naroda. Pa su mnogi katoličanstvo primili samo površinski i nevoljno, i oštadose u srcu vjerni staroj bosanskoj vjeri.
Kada su osmanlije preplavili balkansko poluostrvo, nije ni jedan narod, jedne iza druge osvojenih država, tako masovno prihvatio mohamedansku vjeru, kao u Bosni.
Pa se razumije samo po sebi da su katolički svećenici, čim je jednom nastupilo izvjesno primirje, posegli za svim postojećim sredstvima, da bi ograničili dalja odstupanja od vjere. I kako je islamu simbol križa mrzak, moralo je katoličkim svećenicima biti lako za predpostaviti, da se kroz žigosanje križa na jednom vidljivom dijelu tijela, otežava prihvatanje mohamedanske vjere. Ako je neki tetovirani katolik htio da promjeni vjeru, morao je prije svega da odstrani križ sa njegove kože, što je ali bila pravo bolna procedura, jer se koža morala uništiti do dubljih slojeva korijuma. Ali kako izdržavanje velikih bolova nije svačija stvar, tako je poneko radi toga sigurno bio prepadnut prije odlučujuceg koraka. Ali ako bi se usprkos tome neko odlučio da promjeni vjeru, bio bi kroz vidne i prilične ožiljke, koje su nakon uništavanja tetovaža morale preostati, na fatalan način kao neofit prepoznatljiv.
Običaj priređivanja tetoviranja uglavnom nakon mise i u blizine crkve, podupire unekoliko gornju predpostavku o postanku tetoviranja u Bosni i Hercegovini.
Među mornarima, vojnicima, radnicima itd. I samih najkultiviranijih drzava, vlada kao što je poznato loš običaj tetoviranja u dosta rasprostranjenoj mjeri.
Tinte se pripremaju iz tvari karmina, cinobera, indiga, ugljene i puščane prašine. Koža na mjestu tetoviranja se zateže i željeni crtež se ubada finom iglom gustim ubodima jedno pored drugog, zatim se tinta utrljava u ubode i na kraju se stavlja zavoj. U ponekim krajevima se igla umače u tintu i tetovira tako sa armiranom iglom, što skraćuje postupak. U Bosni se tinte drugačije proizvode, i to ili iz čađi luča, ili iz obicne cađi, ili pak u rijetkim slučajevima iz puščane prašine/baruta. Zapali se trijeska luča, i u fildzanu se skuplja kapajuća smola, u koju se istovremeno miješa cađ skupljena tokom sagorijevanja trijeske luča na jednom limu. Ova crna pasta, nakon zatezanja mjesta koje se tetovira, se nanosi sa jednim zašiljenim drvenim štapićem po željenom crtežu na koži, i onda se ubada do krvarenja sa jednom iglom omotanom skoro do vrha sa koncem. Ubodi se naravno stavljaju gusto jedan pored drugoga. Tetovirana koža se zatim zamotava i pere nakon tri dana.
Kako u Bosni kod tetoviranja dolaze samo crne tinte u upotrebu, tako je objašnjivo, da su iste uvijek jednobojne, i to plave sa sjenilom zelenila. Tetoviranje vrše uglavnom starije žene.
Razlozi, koji su doveli do uvođenja tetoviranja, su nestali, ali ljudima svojstveni nagon oponašanja i održavanja običaja, bi smio biti dovoljan da se ukrašavanje tijela kroz tetoviranje održi još dugo kao narodni običaj kod katolika Bosne i Hercegovine.
Autor: Heinrich Renner, 1896 god.
Iz knjige: "Durch Bosnien und die Herzegowina kreuz und quer, Wanderung 1896."
 
Knjiga je objavljena i u Bosni i Hercegovini.
Izdavač: Dobra knjiga, Sarajevo, 2006




tetoviranicovjek @ 03:53 |Isključeno | Komentari: 0
........
Iz knjige „ poetika i povijest hrvatske usmene knjizevnosti“
autor: marko dragic
KRIZICANJE
poznata je predaja kako su turci upadali u cicinarska sela i otimali djecu, uglavnom zensku. Tako od nekog bogatog cicncara beg zatrazi kcerku za zenu. Otac nije smio odbiti bega pa mu je rekao da dodje nakon mjesec dana kad bude sve spremno za svadbu. Djevojci su istetovirali kriz na celu pa je beg nije mogao uzeti za zenu. Otada su sve cicinarske zene djevojke tetovirale kriz na celu i na rukama.
U tursko doba, kada su age i turski gospodari bili strah i trepet katolickom pucanstvu, posebno zenskom stanovnistvu, zene su vjerovale da ih samo bog moze u tome sacuvati. Zato su jos od rane mladosti crtale krizeve po rukama.
Na dan svetog josipa djevojke i mladici u dobi od trinaest do sesnaest godina su se krizicali. Pored blagdana svetog josipa krizicalo se i na blagovijest, cvijetnicu, u dane velikog tjedna i na ivandan.
U jednoj zdjelici zamijesao bi se med i usitnjeni ugljen od izgorenog drveta. Prah je trebao biti sitan. Kad bi se pomjesao sa medom, dobivala bi se crna smjesa. Tada su bake i mlade zene iglom zamocenom u tu smjesu crtale krizeve po rukama. Kad bi ih nacrtale, onda su ponovo manjom iglom bockale u to ucrtano mjesto. Ta smjesa ulazila je pod kozu.
Postupak se ponavljao i nekoliko puta dok bi ta crna smjesa ostala plavkasta na kozi. Ranice bi zarasle i crtezi kriza ostajali su za cijeli zivot. Vjerovalo se da ih ti krizevi stite od napasnika. Cuvalo se postenje i ponos. S tim se krizevima i umiralo i svaka od njih je vjerovala da ju je samo bog tako zastitio od napasnika (238).
u imotskoj krajini jos uvijek se na rukama starica moze vidjeti tetoviran jedan veci ili vise manjih krizica. Ti krizici su ostali kao podsjetnik na vrijeme osmanskog terora. Sam postupak tetoviranja je bio sljedeci: ostrom iglom bi se bockala koza pa se u ranice ubrizgavala boja da se na kozi trajno vidi kriz – simbol krstene duse. U imotskoj krajini tetoviranje je uzelo maha za vrijeme turskih provala. Oni bi vrsili razne zulume te bi, izmedju ostalog, lovili krscanske djevojke i zene te ih silovali. Da bi se to nasilje sprecilo, jedini nacin je bio da se na rukama utetovira vise manjih krizica
, a na prsima malo veci kriz. Znalo se da turci bjeze od kriza i da se nikada ne bi dotakli rukom ruke krscanske na kojoj bi ugledali kriz, ili prsiju, na kojima bi bio jos veci kriz. Cak su i majke svoje mladje kceri tetovirale, i to obavezno na saci, zbog obicaja nosenja dugih rukava.
(238)
katarina tomas zapisala je 2007 godine, a prenjela joj je majka ana tomas (djevojacki. Todorovic, rodj. 1949 godine) rkp. Ff mostar, d 60, str 41.

 
tetoviranicovjek @ 03:52 |Isključeno | Komentari: 0
 
 
Za sestru Martinu, sakristanku u crkvi svetog Nikole biskupa, saznala sam sasvim slučajno, u jednom razgovoru s prijateljima nakon župnog vjeronauka. Sestra Martina naoko nije uopće drugačija od ostalih časnih sestara. Jednostavna je, tiha, skromna, potpuno posvećena Bogu. Sada je u mirovini, ali još uvijek vrlo aktivno sudjeluje u životu i radu Crkve. Ipak, po nečemu jest posebna. Ona ima nešto, inače sasvim nespojivo s jednom opaticom. Svaku njezinu ruku krasi po jedna tetovaža!
Odlazeći na ovaj razgovor, silno sam željela otkriti kako to da jedna opatica može biti istetovirana. Saznala sam i to, ali i mnogo, mnogo više…  
 
Sestro Martina, odakle ste rodom? 
Dolazim iz Bosne i Hercegovine.. Rođena san u jednom malom selu u srednjoj Bosni. Mjesto se zove Golješnica, a pripada općini Žepče. Žepče je između Zenice i Doboja. To je jedno malo mjesto, jedna mala Hrvatska enklava s 15 000 Hrvata. Ima i Muslimana i Srba, ali ima i tolerancije, tako da nema problema sa suživotom. 
Kakvo je bilo Vaše djetinjstvo?
Vrlo se rado sjetim tog razdoblja svog života.. Bilo je mnogo radosti, veselja, igre. Kao dijete sam kroz igru i mnogo učila. Mama me, na primjer, učila tkati. Napravila bi mi mali tkalački stan, dala mi malo materijala, malo potke, i ja bih igrajući se na njemu usput učila tkati. Učila sam i plesti, vesti, kuhati, obrađivati lan, ali sve kroz igru! Imam i tu sreću što imam dvije mlađe sestre pa smo se nas tri zajedno igrale čuvajući stoku. Uglavnom, moje je djetinjstvo bilo jako lijepo, i zahvalna sam na svemu što sam tada naučila.  
Male djevojčice maštaju da će kad odrastu postati balerine, pjevačice, glumice...Jeste li Vi oduvijek  željeli biti časna sestra? 
Ja sam zaista zahvalna Bogu što potječem iz jedne obitelji u kojoj su Bog, molitva i rad uvijek bili na prvom mjestu. To je jako utjecalo na mene pa sam već u 5. razredu razmišljala o tome kako ću svoj život posvetiti Bogu.  
Kako je izgledalo Vaše školovanje? 
Bilo je to davne 1961. Iz mog kraja jako je malo djevojčica išlo u osmogodišnju školu. Išle su u redovnu četverogodišnju školu, dalje ne bi išle. Uglavnom bismo sve sami učili. Nama roditelji nisu mogli pomagati kao vama danas, jer oni nisu išli u školu. 
Jeste li voljeli čitati školsku lektiru? 
O, da. Jako sam voljela čitati. Posebno sam voljela pjesmice. Čak i one duže s lakoćom sam učila napamet i onda ih, onako sva važna i ponosna, recitirala mami.  
Jeste li u mladosti imali simpatije i zaljubljivali se poput drugih djevojaka? 
Da, jesam! To je sasvim normalno za jednu zdravu, mladu osobu. No za mene je Bog uvijek bio prva i jedina ljubav, pa sam uz Njegovu pomoć uspjela nadvladati sve druge izazove.  
 
 
Sjećate li se tko Vam je onda bila najbolja prijateljica? 
Sjećam se. To je bila jedna djevojka koja je išla sa mnom u školu i zvala se Marija Antolović. Kasnije smo se razišle, otišle smo svaka svojim putem. Ona je otišla u Slavoniju, udala se, a ja sam otišla u samostan, tako da se rijetko viđamo 
Razlikuju li se današnja djeca od one s kojom ste Vi nekada rasli i provodili djetinjstvo?
Djeca su uvijek djeca, i svakom je djetetu potrebna ljubav i igra. Mislim da bi djecu i danas trebalo još od malena učiti raditi i upućivati na ono pozitivno. 
S koliko ste godina položili zavjete? 
U samostan sam otišla po završetku 8. razreda. Nakon 18. godine položila sam prve zavjete, a vječne zavjete položila sam u 24. godini. 
Kako je to prihvatila Vaša obitelj? 
Moji su roditelji bili vrlo sretni kad sam im rekla da sam odlučila otići u samostan. Uvijek su mi bili potpora. Jedino su se pomalo pribojavali hoću li ja to moći i hoću li biti ustrajna u tome. Bila bi za njih velika sramota da sam otišla u samostan, a onda odustala i vratila se kući. Započeti školu, a ne ju završiti, u ono je vrijeme bilo neprihvatljivo.
Je li  Martina Vaše krsno ime? 
Moje krsno ime je Manda, a redovničko sam dobila na dan kad sam primila i redovničko odijelo. Tim sam činom postala jedan potpuno novi čovjek: po svom opredjeljenju, po oblačenju, po zavjetima. Novi život – novo ime! Danas promjena imena više nije nužna. Može se zadržati i krsno.  
Što za Vas znači biti časna sestra? 
Za mene to znači biti potpuno predana Bogu i na pomoć ljudima, bez nekakve računice. 
Kako ste dugo ovdje, u Čakovcu? 
U Čakovcu sam tri i pol godine. Znači, već četvrtu godinu, Nakon isteka mog mandata kućne poglavarice u Koštar Ivaniću, dobila sam redovni premještaj. U Čakovcu je u to vrijeme trebalo nekoga za sakristiju, a budući da sam ja obećala poslušnost svojim poglavarima, naravno da sam pristala doći.
 
Objasnite nam što ustvari radi sestra sakristanka,? 
Sestra sakristanka priprema sve za svetu misu kao i sva liturgijska događanja: molitve, klanjanja... Osim toga, brinem se o čistoći crkvenog posuđa, crkvenom rublju, izrađujem cvjetne aranžmane za crkvu. Jednostavno, brinem se za čistoću i urednost crkve. Otvaram i zatvaram vrata. Naravno, tu sam i za ljude koji često dođu sa svojim potrebama i problemima pa malo popričam s njima, pokušam im pružiti riječ utjehe,. Molim za njih, molim s njima. 
Čuli smo da ste vrlo kreativni i da su vaši cvjetni aranžmani posebno lijepi. To vam je hobi? 
Ma nije mi to hobi, nego još jedan posao koji radim s ljubavlju. Ja se svakom svom poslu potpuno predajem, nastojim ga napraviti najbolje što mogu..Trudim se…. 
Što onda radite u slobodno vrijeme? 
Jako volim čitati i sve svoje slobodno vrijeme koje imam provodim čitajući. Uglavnom čitam knjige duhovna sadržaja, ali volim i knjige s drugom tematikom. Pročitala sam, na primjer,  sva djela Ive Andrića. Prije sam vezla, radila sam puno ručnih radova, ali mi oči više ne daju… Ponekad pogledam i televizijski program. Volim „Milijunaša“ 
Možete li nam opisati život u samostanu? 
Život u samostanu je vrlo lijep i sastoji se od molitve, rada i reda. Imamo pravila kojih se trebamo držati, kao i u svakoj obitelji, a osim toga imamo i zavjete koje smo položili i koje smo obećali Bogu preko svojih poglavara, unutar svoje redovničke zajednice kojoj pripadamo. 
Kakav je odnos između vas sestara i otaca franjevaca? 
Mi smo jedna neovisna redovnička zajednica, ali na službu u samostanu.Znači, ne ovisimo jedni od drugih, svatko ima svoja pravila i tu nema nikakvih problema. Mogu reći da među nama vlada sklad, razumijevanje i međusobno poštovanje. Jedni smo drugima uvijek spremni pomoći. 
Znamo da postoje različite zajednice sestara: sestre Uršulinke, Karmelićanke,...Kojoj zajednici Vi pripadate? 
Ja pripadam zajednici Školskih sestara trećeg reda svetog Franje, bosansko-hrvatske provincije, sa središtem u Sarajevu. 
Otkrijte nam tajnu Vaše tetovaže! 
A, da! Moja tetovaža! Svi me pitaju za nju!. Kad bi pater Josip krizmanicima rekao da ne smiju pravit tetovaže po rukama, svi bi odmah pitali: “A kako sestra Martina može, a mi ne?“ Ovako...Ova tetovaža potječe još iz onih vremena kad su Turci bili u Bosni i Hercegovini. Njome su se označavala kršćanska, posebno ženska djeca. 
Zbog čega? 
Turci su u to vrijeme djevojke odvodili u Tursku, za svoje... možemo to reći…hareme. One koje su imale tetovažu, bile su zaštićene.Na taj su način roditelji označavali i branili svoju djecu od Turaka. Znači, to je bio svojevrsni zaštitni znak za kršćanske djevojke. 
 
 
 
Kako ste se odlučili tetovirati?
Sjećam se, imala sam tada 5 ili 6 godina. Bila sam mala i sve što sam vidjela kod drugih, bilo mi je zanimljivo.Tako sam i kod nekoliko djevojaka vidjela ovakve tetovaže.Radila ih je jedna žena u selu. Zvala se Ljuba. Došla sam mami i samo rekla: „Mama, mogu li i ja ići da mi teta Ljuba nabocka križ?“ Mama je pristala i tako sam ja dobila tetovažu, a teta Ljuba od mene šaku bombona! 
Kako su se nekad radile tetovaže? 
To vam nije bilo kao danas. Zategli bi vam kožu na ruci i onda pomoću čađi od petrolejke i oštre igle nabockali što ste već htjeli. Kasnije se sve to zamotalo nekom krpom i tako stajalo tjedan dana. Kad bi se to skinulo, napravila bi vam se neka kožica koja bi brzo sama otpala. Ne vjerujem da su tada postojala neka posebna dezinfekcijska sredstva, a ako i jesu, naša teta Ljuba za njih nije znala. Ipak, ništa se nikada nije inficiralo, ali je bilo jako bolno.
.
Nedostaje li Vam obitelj, Bosna? 
Nedostaju mi, ali ne previše jer imam svoju redovničku obitelj, svoju zajednicu koja se o meni brine i imam sve što mi je potrebno za život. U kontaktu sam sa svojom obitelji, skoro se svakodnevno čujem s njima, a vrlo ih rado i posjetim pa podijelimo probleme. Baš sam sad između Božića i Nove Godine bila kod kuće i bilo je lijepo. 
Tko su Vaši uzori?  
Moji su uzori blaženi Alozije Stepinac, papa Ivan Pavao II, majka Terezija, a posebno moja utemeljiteljica, časna majka Margareta Kuhar, koja još nije proglašena blaženicom, ali je cijeli svoj život posvetila djeci i napuštenim djevojkama za koje je otvarala domove i prihvatilišta. 
Kad biste se mogli vratiti u prošlost, biste li išta u svom životu promijenili ili učinili drugačije? 
Da se sto puta vratim u prošlost, bila bih ovo što jesam. Časna sestra. 
Često nam se nešto učini monotonim i nezanimljivim na prvi pogled, ali ja sam upravo naučila da uvijek treba zagrepsti ispod površine i proviriti u unutrašnjost. Sestra Martina pravi je dokaz istinitosti ove tvrdnje. Ona je baš kao biser koji se skriva u jednoj naizgled sasvim običnoj, sivoj školjci. 
Izvor: www.os-treca-ck.skole.hr

 


tetoviranicovjek @ 03:50 |Komentiraj | Komentari: 0
Tetoviranje ruku a i ostalih dijelova tijela (grudna kost, čelo) spada u posebnosti hrvatskog katoličkog stanovništva Bosne i Hercegovine.
Stariji će se sigurno sjetiti nježnih ruku bake ili majke koje su bile ukrašene tetoviranim križevima ili drugim ornamentima.
Zanimljivo je da se običaj tetoviranja ruku križevima isklju
čivo veže za područje srednje Bosne, dok se Posavina u tim izvještajima ne spominje.

Iz srednje Bosne potiču i detaljni opisi tetovaža koje su napravili Ćiro Truhelka i engleska putnica Mary Edith Durham krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

Tetoviranje je jedan od običaja koje Hrvati Bosne i Hercegovine preuzimaju od prastanovnika ovih prostora Ilira (u ilirskim grobnicama su pronađene igle za tetoviranje) nastavljajući tako ovu tradiciju od pradavnih vremena do danas. Britanski povjesničar Noel Malcolm, u djelu "Bosnia: A Short History" piše da običaj tetoviranja nije poznat među drugim Slavenima, već da je tetoviranje posebnost katolika srednje Bosne. Ni Truhelka, ni Durham (Malcolm samo prepisuje/citira Truhelku) ne spominju tetoviranje u sjeveroistočnoj Bosni.
tattoo1
Tetoviranje je i jedan od dokaza da su Hrvati u Bosni i Hercegovini jedini nasljednici i baštinici kulture i običaja prastanovnika ovih prostora (u Bosni i Hercegovini je tetoviranje rasprostranjeno samo među Hrvatima).

Tetoviranje se obično sastoji od niza malih križića na prstima i rukama, te predstavlja neizbrisiv simbol katolicizma u Bosni i Hercegovini.

Česte su i tetovaže krune te sitnih točkica u krugu koje možda simboliziraju kolo.
ornamenti
 
 
 
 
 
 
 
Jedan od razloga rasprostranjenosti tetoviranja križeva kod Hrvata u BiH je pokušaj da se spriječi odpadništvo od katoličke vjere tj. islamizacija.

Tetovirani križ na ruci je bio vidljivi znak pripadnosti krš
ćanstvu i u „zlim vremenima“ je bilo potrebno puno hrabrosti imati takve tetovaže.
tetovirana-ruka
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Isto tako, ovaj običaj je pomogao da se spriječi tursko otimanje katoličkih djevojaka, te otmice muške djece za tursku vojsku (Janjičari).

Postojalo je više načini tetoviranja, a tetovirale su uglavnom žene.
bosna_tetoviranje
Jedan od načina je da se na mjestu, na tijelu, koje će se tetovirati najprije nacrta crtež, a zatim se brzo bode iglom po zategnutoj koži i onda natrlja smjesom od uglja i meda. Drugi način je da se od kore drveta izreže križić, te po njemu bode iglom i posipa smjesom od uglja a domaća rakija je služila kao dezinfekcijsko sredstvo.

Tetoviranje je bilo vrlo bolno i tetoviralo se je obično na proljeće ili u vrijeme crkvenih blagdana.

Ovaj običaj je, prije dolaska komunista na vlast, bio rasprostranjen u većini sela brčanskog kraja (Bo
će, Laništa, Vitanovići, Ulović, Zovik).
tattoo2
Danas su modi neke druge tetovaže, na nekim drugim dijelovima tijela. Križ, simbol kršćanstva, sve je manje vidljiv i na zidovima, a sve ga manje ima i u srcima. Tetoviranje križeva na rukama, taj pradavni običaj naših predaka, umire zajedno s našim bakama i majkama.
Anto Sluganović

 
tetoviranicovjek @ 03:49 |Isključeno | Komentari: 0
Piše: Mirsad Đulbić
Tekst je objavljen u reviji „Nova arka“ broj 63 juli/august 2002. g., str.: 24-28, pod naslovom: „Tradicija tetoviranja“. Ovo je integralni teskt, bez dodatnih zahvata.
Od kada se ljudi tetoviraju, pouzdano se ne može utvrditi iz razloga što nema pisanih podataka, ali i iz razloga što arheolozi nisu u mogućnosti utvrditi početke tetoviranja. Nemoguće je pronaći sačuvane ostatke kože na arheološkim nalazištima. Ono šta svijet zna o istorijatu tetoviranja, vezano je uglavnom za vrijeme nastanka pismenosti i kasnije pomodne trendove tetoviranja. Istoričari vjeruju, da je tetoviranje bilo praktikovano i hiljadama godina prije pojave pismenosti. Na ovaj zaključak upućuju i otkrića iz XIX i XX stoljeća o tetoviranju kod plemena brazilskih vlažnih šuma i sa otočja Mikronezije i Polinezije. Za neka od tih plemena i rodovskih zajednica se nije znalo sve do kraja XX stoljeća. Obzirom na civilizacijski nivo tih plemena, koji odgovara onom od prije desetak hiljada godina, sam po sebi se nameće zaključak, da je i tadašnji indoevropski čovjek poznavao metode izbrisive i neizbrisive tetovaže!
U prilog takve tvrdnje ide dobro očuvano tetovirano tijelo smrznutog lovca iz bronzanog doba, kojega su oktobra 1991. godine pronašli u vječnom ledu Tirolskih Alpa, na granici Italije i Austrije. Primjetno je, da su tetovaže lovca iz bronzanog doba izvedene približno na danas poznatim akupunkturnim tačkama, što navodi na pomisao, kako je tetovaža urađena iz nekih medicinskih razloga. Modernom tehnologijom je utvrđena starost smrznutog lovca na oko 5.000 godina.
Tradicija tetoviranja u Bosni i Hercegovini
Kao za cijeli svijet, tako i za Bosnu i Hercegovinu se ne može pouzdano kazati, kada i ko se prvi počeo tetovirati. Karakteristično za Bosnu i Hercegovinu je to, da prema pouzdanim podacima, najmanje osam stoljeća postoji običaj tetoviranja gornjeg dijela šake i zapešća lijeve ruke kod žena katoličke religijske pripadnosti. Ovaj običaj se zadržao u ruralnim područjima sve do kraja XX stoljeća, naročito u centralnim i sjevernim dijelovima Bosne i sjeverozapadnim dijelovima Hercegovine. Mnoge je istraživače etnologe i folkloriste ova tradicija tetoviranja zaokupljala. Međutim nikada se nisu složili u izvorištima nastanka običaja ove vrste tetoviranja. Pismenih tragova o ovom tetoviranju nema mnogo. Nešto su u svojim izvještajima pisali dubrovački trgovci, ponešto uzgredno spominjali neki putopisci kroz Bosnu, a domaće vlasti, ma koje bile, nisu o tome ništa ostavile zapisano.
Prema etnolozima i folkloristima, običaj tetoviranja gornjeg dijela šake i zapešća lijeve ruke kod žena katoličke vjeroispovijesti bi mogao potjecati iz:
* Predkršćanskog perioda kao preneseni običaji iz ilirskog ili slavenskog mnogobožačkog religijskog miljea, ali nije jasno, zašto taj običaj nije zahvatio sve južnoslavenske narode, naročito pravoslavne vjeroispovijesti u Bosni.
* Obreda ukrašavanja, koji su imali za cilj da štite ženu od uroka, naročito od neplodnosti i pomora djece. I ova teza stoji labavo, jer se postavlja isto pitanje kao i u prethodnoj, uz dodatno pitanje – zašto onda nisu i djeca tetovirana?
* Zaštita od odvođenja u roblje ili harem te ženidbe sa turskim vojnicima. Ovdje se postavlja pitanje, zašto to nisu radile žene pravoslavne ili bosanske crkve?
* Običaja južnoslavenskog plemena Viti, s čijim postojanjem se u naučnim i nenaučnim krugovima spekulira. Viti su navodno nastanjivali prostore uz Neretvu, a kao uspomenu na njihovo postojanje postoji naselje Vitina? Navodno se ovo pleme ukrašavalo raznobojnim šarama od biljnih sokova i bojama od pigmenata minerala. Ova postavka je gotovo šaljiva, jer da nije, kako bi to moglo biti da Viti nametnu običaje i nestanu u prostoru i vremenu!?
* Radi razlikovanja od žena pravoslavne vjeroispovijesti, nakon raskola kršćanstva 1054. godine na istočnu (pravoslavnu) i zapadnu (katoličku) crkvu.
* Bojazni od nadirućeg patarenskog religijskog pokreta, koji se u Bosni jako raširio od konca XII do XV stoljeća. Žena je uvijek cijenjena kao posebno bogatstvo svake civilizacije. Izgubiti žene, značilo je propadanje nekog društva iz jednostavnog prirodnog zakona – nema reprodukcije plemena, naroda i/ili religijske skupine. U prilog ovoj i prethodnoj tezi idu izvještaji dubrovačkih trgovaca, da se ženama katoličke religije strogo zabranjivalo komuniciranje i pristup pripadnicima pravoslavne religije i patarenske vjerske sekte, izuzev na dvoru bosanskih vladara, gdje su sve tri kršćanske religije bile zastupljene (katolička, pravoslavna i patarenska).
Šare koje su se najčešće crtale po rukama u tehnici neizbrisivog tetoviranja su bile one, koje se najčešće susreću na nadgrobnim spomenicima iz perioda od X do XIII stoljeća, kao što su na primjer: rozete raznih oblika, pletenice (dvostruke i trostruke), krugovi sa i bez križa u njima, zvjezdice, ljiljani (krinovi), križevi (čak i biskupski križ!) četverolisne djeteline, i slični likovi i njihove kombinacije, a vrlo rijetko inicijali ili imena te neki drugi cvijetni motivi osim spomenutih.
Kada su u pitanju izbrisive šare izvođene raznim biljnim sokovima koji su ostavljali boju na koži, tu je već bilo mnogo više likova koji su se crtali, ali su preovladavali cvijetni motivi, srca, djeca, a kod mladića životinje koje označavaju snagu i moć (vuk, medvjed). Zmije se sve do početka XX stoljeća nisu susretale ni u izbrisivim ni u neizbrisivim tetovažnim šarama!
U Evropi je tokom XVIII stoljeća tetoviranje bilo pravi pomodni hit, što je navelo papu Pia VI da sazove 1787. godine savjet crkava u Calcuthu koji je zabranio tetoviranje. Osnovni razlog je bilo tetoviranje doneseno sa prekomorskih putovanja, naročito brojnih ekspedicija Jamesa Cooka (1728-79). Misionarima i redovnicima je bilo naređeno skidanje tetovaža. Tako je zabilježeno, da su misionari na pacifičkim otocima «čistili» tetovaže trljanjem pijeska i kamenom nerijetko i do mesa.
Interesantno, u Bosni ova zabrana nije imala odjeka, niti je zabilježeno, da su je redovnici prenijeli vjernicima! U Bosni zabrana nije poštovana, niti se za zabranu znalo!
Tetoviranje u svijetu
Najstariji zapis o tetoviranju potječe od Herodota iz V stoljeća prije nove ere. On je zabilježio kako je jedan zarobljeni visoki dostojanstvenik na glavi svoga roba istetovirao poruku za svoju rodbinu. Robu je navodno kazao, kako mu tetovira kožu obrijane glave radi njegova dobra zdravlja a naročito će dobro djelovati na sve slabiji vid roba. Kad je robu porasla kosa, poslao ga je svom zetu, koji je nakon čitanja poruke pokrenuo oružanu pobunu protiv kralja Dariusa.
Sve do XVIII stoljeća u Evropi se tetoviranje gotovo i ne spominje. Onda proslavljeni istraživač James Cook između ostalih brojnih krajeva svijeta posjećuje Tahiti i druge pacifičke otoke. Tu zatiče istetovirane domorodce. Njegovi mornari odmah počinju koristiti metode tetoviranja koje su vidjeli na Tahitiju, dolaze u Evropu istetovirani i šire modu tetoviranja. Čak i sama riječ tetoviranje potječe iz tahićanskog jezika, gdje se kaže tatau, što je u engleski jezik ušlo kako tatoo (tatu) i iz engleskog u ostale, pa i u južnoslavenske jezike. Tetoviranje kod Tahićana i ostalih pacifičkih otočnih naroda je bilo u funkciji dokazivanja muškosti, spremnosti za žrtvovanje i pokazivanje bliskog odnosa sa Bogom, odnosno božanstvima. Tetoviranje kod mornara u XVIII i XIX stoljeću je za razliku od Tahićana poprimilo značenje pređenih vodenih puteva. Tako su mornari koji preplove Atlantik imali istetovirano sidro, a brod sa punim jedrima je nosio mornar koji je oplovio rt Dobre nade (Cape Horn), dok bi kornjaču istetovirao mornar čim preplovi ekvador. Koliko su bile dobre mornarske tetovaže, toliko su bile i loše – upravo za njih. Za vrijeme suđenja u Londonu uhapšenim mornarima, koji su učestvovali u čuvenoj pobuni na brodu ¨Bounty¨, oficir William Bligh je pobunjenike prepoznavao po tetovažama koje su imali prije i za vrijeme ove pobune, a napravili ih na Tahitiju. Mornari su Evropu ¨zarazili¨ još jednom pomodnošću vezanom za tetoviranje. Nakon otkrića Novog Zelanda, sa sobom su ponijeli kao trofeje tetovirane glave umrlih Maora, starosjedioca ovoga otoka. Maori su imali običaj za života tetovirati svoje glave raznim šarama u bojama, sa vrlo filigranskom izradom unatoč korištenja jednostavnih prirodnih sredstava (trn i biljne boje). U Evropi je nastala pomodnost da se obavezno u salonima, na kaminima kao vrsta ukrasa, posjeduje istetovirana glava Maora. Iz potražnje, a u nedostatku dovoljno glava prirodno umrlih, pustolovi su ubijali Maore sa zanimljivim tetovažama, pa čak i sami izrađivali tetovaže na glavama zarobljenih – koje su potom ubijali. Guverner Novog Južnog Walesa je 1831. godine, donijeo uredbu o zabrani trgovine istetoviranim maorskim glavama.
Pomodnost tetoviranja nije mimoišla ni krunisane glave tadašnje Evrope. Prvo su se tetovirali svojim tajnim znacima radi raspoznavanja, pa čak i tek rođenu djecu, da se zna ko je čiji?! Istina u Engleskoj se vlastela i kraljevska porodica po tradiciji tetovirala još od X stoljeća, vjerovatno iz istih razloga. Zabilježen je slučaj identifikacije upravo po tetovaži, engleskoga kralja Harolda II, poginulog u boju 1066. godine kod Hastingsa. Od znamenitijih vladarskih tetovaža u Evropi su poznate: egleski princ kasnije kralj Edward VII je istetovirao križ u Jerusalemu (1862. god.), njegov sin Georg V je u Japanu istetovirao si zmiju, ruski car Petar Veliki, carica Katarina Velika, car Nikolaj II, te i austrougarski nadvojvoda Ferdinand (ubijen u Sarajevu 1914. god.).
Tetoviranje kao biznis
Prvi atelje iliti studio, kažu otvoren je u Londonu 1870. godine. Historijski podaci kazuju, da bijaše vrlo posjećen. Nedugo poslije, kroz 20 godina, uslijed sve više zahtjeva za tetoviranjem, da bi se mukotrpan i dugotrajan rad tetovaža mehanizovao, izmišljen je i patentiran prvi ručni pištolj za tetoviranje. Izumio ga je 1890. godine Samuel O’Reilly. Do tada je tetoviranje bilo vrlo skupo i mogli su ga sebi priuštiti članovi aristokratskog društva i naravno mornari. Zabilježeno je, da je tetovažu u Engleskoj i Sjedinjenim Američkim Državama, početkom XX stoljeća imao gotovo svaki iole bogatiji čovjek, ali i gotovo 90 % mornara američke mornarice. Tetoviranje je nakon I Svjetskog rata kao običaj ostao uglavnom kod mornara i osuđenika u zatvorima, da bi poslije II Svjetskog rata opet oživio interes za tetoviranjem. Tokom II Svjetskog rata su nacisti logorašima u koncentracionim logorima tetovirali na lijevoj ruci broj, a ponekada i oznaku logora. Nakon II Svjetskog rata, u većini evropskih armija, ako i u armiji SAD, raste broj vojnika koji na dijelovima tijela izrađuju tetovaže, kao svojevrsnu uspomenu na služenje armije. Tetovira se sve i svašta, počev od naziva armije, armijske jedinice, do raznih grbova, životinja i naoružanja. Pojava tetoviranja je bila značajno prisutna kod vojnika bivše JNA za vrijeme odsluženja vojnog roka, ali i kod zatvorenika u kazneno popravnim i maloljetničkim domovima.
Posljednjih dvadesetak godina usavršena je mašinska tehnika tetoviranja, ali i postignut napredak u izradi takozvanih izbrisivih tetovaža, kojima voda ne može naškoditi, a skidaju se dječijim uljem. Danas, gotovo da i nema glumaca i pjevača da su bez tetovaža, jer je tetovaža opet jako moderna. Istina, mnogo se koristi izbrisiva tetovaža, koja može unatoč kupanju ostati na tijelu i do 20 dana, što posebno koriste pjevači i pjevačice, kako bi za različite nastupe imali neke nove tetovaže. Postignut je značajan napredak u proizvodnji kvalitetnih pigmentnih boja i pištolja za tetovažu, a ateljeima za tetovaže stoji na raspolaganju hiljade šema i motiva za tetoviranje, koji se jednostavno nanose na kožu klijenta, umjesto ranije tehnike ručnog iscrtavanja željenih šara i motiva.
Svjetski rekorderi u tetoviranju
Prema Guinnessovoj knjizi svjetskih rekorda svega i svačega, najistetoviraniji čovjek na svijetu je Škotlanđanin Tom Leppard, čije je tijelo pokriveno tetovažama sa nevjerovatnih 99,9 %. Jedini dijelovi tijela ovog svjetskog rekordera, koji nisu istetovirani nisu oni na koje bi svako pomislio odmah – nego između nožnih prsta i u unutrašnjosti ušnih školjki. Inače tetovaža Toma Lepparda je u znaku leopardove kože! Kod žena su najviše tetovirane Kanađanka Krystine Kolorful i Amerikanka Julia Gnuse. Obje imaju isti procent pokrivenosti tetovažama, po 95 % tijela! Julia Gnuse se počela tetovirati kao djevojčica, da bi prikrila teže kožno oboljenje. Tetovira se sve i svašta. Originalan je Amerikanac George C. Reiger Jr., koji je uz dozvolu kompanije Disney na 80 % površine svojega tijela istetovirao više od 1.000 likova iz produkcije ove poznate kompanije, pa čak i svih 101 dalmatinca. On je Disneyeve likove po sebi rasporedio tako, da su negativni ispod koljena, morski ispod želuca, dobri na prsima i gornjem dijelu leđa i tako redom. Po ugovoru sa kompanijom Disney, on ne smije zarađivati na pokazivanju svoje tetovaže.

 
tetoviranicovjek @ 03:48 |Isključeno | Komentari: 0

Tetoviranje

Vlasnik kućice,obučen u odjeću koja bi zadovoljila i škotske seljake, sjedio je i mlio kahvu u jednom od onih lijepih mlinova tako uobičajenih kod Turaka. Nas kao da nije primjećivao.
Približavanje kola, je međutim, uzbudilo ženu i kćerku, koje su se odmah pojavile. Kćerka, veoma lijepa djevojka od oko osamnaest godina, bila je uredno obučena u dimije, a hodala je u nanulama. Odmah je prišla mojoj saputnici,  pažljivo je osmotrila od glave do pete, opipala materijal njene haljine,zagledala nakit i uporedila sa svojim. Upitao sam je, uz gestikuliranje, je li muhamedanka, no ona je već na samu tu rijec ustuknula. Ne ! Katolkinja je - činjenica koju je trebalo da shvatim po njenom nepokrivenom licu. Na to je prišla i majka i,zavrčući rukav haljine,
pokazala mi križić istetoviran kao dokaz da su krišćani. Izgleda da je međju katoličkim ženama u Bosni i Hercegovini raširen običaj da tetoviraju na grudima i mišićima, a ponekad i na čelu znak križa, kao i neke druge neobične ukrase.

Munro,1895.

Robert Munro, 1895, "Rambles and Studies in Bosnia-Herzegowina and Dalmatia"












 

 


 

 

 

 





tetoviranicovjek @ 03:47 |Isključeno | Komentari: 0

Autor: Dr. Mario Petric

Za kauterizaciju pomocu upaljenog komadica truda (guba, Fomes fomentarius) saznao sam 1965 godine od Djordja Djurana, viseg vrtlara u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, rodjenog u Caprazlijama (Livanjsko polje) gdje je, po pricanju njegovog oca (koji je kauteriziran na zapescu lijeve ruke s cetiri vece tocke, jedna nasuprot drugoj u obliku kriza), kod srpskog stanovnistva u sjevernom dijelu Livanjskog polja bio rasiren ovaj obicaj kod omladine od 12. do 18 godine, a zvali su ga "palit trudnjace". To se palilo pred "svitnjak" tj. pred rkt. sv. Ivana Krstitelja. Kauterizacija je zabiljezena i 1966 godine kod hrvatskog stanovnistva Zlosela (Kupres) od Jasne Andric, kustosa Muzeja Bosanske krajine u Banja Luci. Ovaj obicaj je zabiljezen i u upitnicima EAJ, sv. III., inv. br. 726 za Livanjsko polje, te u Lickim Osredcima, takodjer kod srpkog stanovnistva, upitnics EAJ, sv. III., inv.br. 360


OBJASNJENJE!

Fomes fomentarius je Gljiva zvana GUBA,

 


Труд, буков труд или кресива губа, (лат. Fomes fomentarius), је гљива из фамилије Polyporaceae класе базидиомицета.
Развија се угинулим или ослабљеним живим стаблима листопадног дрвећа, посебно се често среће на букви. Плодоносно тело је конзоласто са светлосивом кором. Испод коре је мрки део који се посебно припремао и раније користио за паљење ватре помоћу варнице настале ударцем о кремен.

 
tetoviranicovjek @ 03:45 |Isključeno | Komentari: 0
Tetoviranje na koje se i danas može naići, posebno kod hrvatskog stanovništva u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine ilirskog je porijekla. U ilirskim grobovima na Glasincu, kao i u sojeničkom naselju u Donjoj Dolini kod Bosanske Gradiške otkrivene su kratke, bronzane veoma našiljene igle koje bi se nataknule na držak a služile su za bockanje kože i tetoviranje raznih ornamentalnih motiva.

Autor: Aleksandar Stipcevic
Knjiga: Iliri


 
tetoviranicovjek @ 03:44 |Isključeno | Komentari: 0

Usred derneka, kod groba Dive Grabovčeve, primijetim Božu Krištića, akademskog kipara koji već godinama samozatajno prikuplja gore spomenute krhotine. Bože slika istetoviranu ruku jedne bake iz Rame.
— Vidiš ovu tetovažu, vidiš li da su detalji isti kao oni na stećcima — kaže Bože. — Nevjerojatna podudarnost. Vidiš ovu rozetu, ovaj stilizirani križ na ruci? Zar nije isti kao ono što vidimo na stećcima? Moram to uslikati kao dokument, živi dokaz što je čije.


 
tetoviranicovjek @ 03:42 |Isključeno | Komentari: 0

Kada danas uskopaljski mladići i djevojke na svoja tijela stavljaju ponovo popularne tetovaže, to, za razliku od brojnih drugih mjesta, u Uskoplju nikako ne izaziva sablazan starijih, budući da oni čine ono što se stoljećima činilo na području Uskoplja, a i među katolicima gotovo cijele BiH. No, glavna razlika između moderne tetovaže i nekadašnjeg sicanja jest svakako izbor motiva koji se sicaju. Dok danas postoji mnoštvo motiva koji se tetoviraju, nekad su se na tijelo sicali isključivo križići i ornamenti sastavljeni od množine malih križića (“ograde”, “grančice”, “klasovi”, “zvijezde”, “sunca” i dr.)
Također, različiti su i dijelovi tijela koji se tetoviraju. Danas tetovažu možemo vidjeti svuda (od noge do ramena), a nekada su se križići sicali isključivo na rukama i grudima, te, rijetko, jednostavni motivi, na čelu.
Sicanje bi se, nekad, obično vršilo u proljeće, “onda, kad drveće cvate”, na dan sv Josipa, na Blagovijest, na Cvjetnu nedjelju ili, pak, koji drugi dan Velike nedjelje. Sicalo bi se običnom iglom i crnilom napravljenim od čađi od luči, rastvorenim mladim medom i vodom, a nerijetko i mlijekom koje bi dala neka dojilja. Ruku, koja bi se sicala, oblijevala bi krv, a bol bi bila tolika da se “više nije mogla snositi”. Najčešće bi se sicali mladići i djevojke u dobi od 13. do 16 godina, dakle u godinama prijelaza u mladenačko doba. Dolaskom stare Jugoslavije, mladići s isicanim križićima imali su problema prilikom odlaska u vojsku, pa su polako počeli izbjegavati sicanje, te je ono postalo karakteristika samo žena katolkinja iz BiH.
Sicanje je, kako rekoh, običajno samo kod katolika, dok ga drugi narodi u BiH, kako to bilježi Truhelka, često smatraju i sramotom. Prema shvaćanju naroda, sicanje se smatra neizbrisivim simbolom katolicizma u BiH, a vršilo se upravo da bi se spriječilo odmetnuće od vjere.
Prema svemu do sada rečenom, moglo bi se zaključiti da sicanje odnosno tetovaža ima svoje korijene u kršćanstvu, no, znanstveno je dokazano da postanje sicanja moramo tražiti u još drevnije doba. Riječ je, naime, o starom, predkršćanskom, barbarskom običaju ( čemu ide u prilog vrijeme sicanja: uoči proljetnog sunčeva obrata; dob onih koji se sicaju (prijelaz u mladenačko doba) i dr), koji se, zahvaljujući katoličkim ženama i muškarcima BiH održao kroz stoljeća, sve do današnjeg vremena.
Dakako da pri tome, kao i pri svakom prastarom narodnom običaju možemo zamijetiti da se je oblik, spoljašnost običaja održao kroz više od dvije tisuće godina, dok su se predodžbe koje su se prvobitne s time spajale, malo – pomalo izgubile u svijesti naroda i drugima ustupile svoje mjesto, veli Truhelka, te dodaje:

“Paralela između nekadašnjeg i današnjeg može se uostalom još uvijek pripustiti: ako je tetoviranje nekoć služilo za označavanje plemena, danas ono katolicima služi za označavanje svoje vjere”.


Ćiro Truhelka navodi da je najljepše isicane ornamente našao upravo na rukama stanovnika skopaljske i lašvanske doline, pa zbog toga, obratimo pozornost i pokušajmo, prije nego što potpuno nestanu, zamijetiti ljepotu isicanih motiva na rukama naših majki i baka (I fotografirajmo ih, da bismo ih sačuvali).
Možda na njima nađemo motiv za vlastitu tetovažu, kojom ćemo produžiti preko dvije tisuće godina star običaj.


 

 

tetoviranicovjek @ 03:40 |Isključeno | Komentari: 0

Mamine ruke

Tetoviranje, tattooing tako popularno u današnje vrijeme ili izvorna riječ teutaniranje (preuzeto od Tahićana, a znači tuckanje) seže u daleku prošlost.

I dok danas tetovaže predstavljaju, uglavnom, modni izričaj, u prošlosti su se tetovaže koristile kao oblik označavanja pripadnosti obiteljima ili plemenima, zatim kao način obilježavanja kriminalaca i izgnanika ili se tetoviralo u obredne svrhe.

U Bosni su, za vrijeme Turaka, katolici-pogotovo žene- tetovirali svoje tijelo kršćanskim simbolima. Tetovirale su se po nadlanici i rukama i to gornja, vidljiva strana.

Tetovirale su se iz dva razloga:

-radi očuvanja katolicizma i sprečavanja prelaska na islam (iako je bilo i dalje prelazaka, unatoč tetovažama, ali manje)
-radi sprečavanja da budu silovane-ukrašene kršćanskim simbolima tako su postale odbojne turskim osvajačima.

Bosanskim katolicima, dakle, tetoviranje je služilo za oznaku vjere i u doslovnom smislu predstavljalo neizbrisiv simbol katolicizma.

Ti običaji tetoviranja su se zadržali i dugo nakon turskih osvajanja, sve do iza drugog svjetskog rata, a dokazi se mogu pronaći kod mnogih žena koje još nose takve tetovaže.

Ove običaje istraživao je arheolog i povjesničar Ćito Truhelka , 
Ali zašto vam ja pišem o svemu tome?!

Zato jer jedna od tih žena koje i dan danas imaju takve tetovaže je i moja mama. Kao mala nisam pridavala pažnju tim «šarama po njenim rukama», a i nisu bile ništa specijalno s obzirom da je bilo još dosta žena u selu koje su to imale.

Međutim, čitajući nedavno na jednom forumu o tom običaju i samom značenju i porijeklu tih tetovaža, shvatila sam koliko su one posebne (imaju i povijesnu vrijednost cerek).

Kad sam ju pitala zašto se je ona tetovirala i kada, rekla mi je da se tetovirala s nekih 15-16 godina zato što je to bilo moderno.

A kako je tekao postupak?
Odgovorila je slijedeće:
Zapalio bi se gaz (petrolej) i ona saja (čađ) bi se navatala u kutiju pa se pomiješala s čelijim medom (pčelinjim) i od toga napravila maza (mast). Zatim se iglom bocalo po rukama po prethodno odabranim i iscrtanim simbolima . ( pa tko shvatio shvatio zubo)

Ispričala mi je još dvije anegdote vezane za njene tetovaže po rukama.

Naime, kad smo kao izbjeglice došli u Hrvatsku jedan joj je muškarac prijetio i htio ju tući zbog tetovaža, ali je drugi muškarac priskočio u pomoć i stao u njenu obranu smijeh.

A druga anegdota zbila se u bolnici, također u izbjeglištvu.
Mama je u Bešpelju bila pala na zaleđenoj cesti i slomila obadvije ruke. Bolovi u rukama se, zbog te nezgode, javljaju i dan danas.
Jednom tako, zbog neizdrživih bolova u rukama, završila je u bolnici, a doktorica sva u čudu počela pregledavati tetovaže i pitati ju da zašto je to napravila, misleći da ju ruke bole zbog tetovaža smijeh.

A da ne ostane sve na riječima tu su i slike maminih ruku.





 

 

 



 
tetoviranicovjek @ 03:34 |Komentiraj | Komentari: 0

Evo sto sam doznala od svog dida o samom postupku tetoviranja:

Kora crnog jasena u narodu se koristila kao izvor crne boje, kako za bojanje
vune tako i za tetovaze. U proljece, kada kroz stablo kolaju sokovi,
kora se lako odvaja od debla, puna je boje i kao takva pogodna za
koristenje. U koru se urezu inicijali djevojke koja æe se tetovirat te
model kriza. Kora se zavije oko dlana tako da rezovi doðu na dio koji
se zeli tetovirat. Iglicom se bocka koza kroz te utore kako bi se
omoguæio dodir s krvlju i prijelaz boje pod kozu. Radi boljeg prijelaza
boje kora se drzi na ruci 24 sata.

autor: andjeo s greskom 03.03.2004

Crni jasen - Fraxinus ornus


Jasen crni, Fraxinus ornus, visoko je stablo vrlo dekorativne krosnje. Doegne visinu 10 m, sive je kore koja ostaje glatka do
poznijih godina i zaobljene krosnje. Crni jasen uspijeva u sredisnjim,
juznim i istocnim dijelovima Europe poznat jos iz rimskog doba. Listovi
su neparni, perasti, sastavljeni od 5-9 ovalnih na vrhu zasiljenih
liski, glatkog lica lista i na nalicju uz glavnu zilu maljavi. Cvjetovi
su bijeli, mirisavi, skupljeni u guste metlice. Bijeli cvatovi vrlo su
dekorativni i lijepi. Cvate kasno u proljece nakon sto je prolistao.
Plod je sitan s jednom jedinom sjemenkom crvenkastosivosmedje boje. Osim
kao ukrasno drvo uzgajao se i jos se danas uzgaja zbog ukusna soka,
mane koja istjece iz debla nakon zarezivanja. Sok se na zraku zgusne u
bijelu ili zuckastu masu slatkasto i blago kisela okusa. Drvo je
otporno i gipko, nakon obrade postaje masno i sluzi za izradu sportskih
sprava. Razmnozava se sjemenom, korijenovim izdancima. Voli suncane
polozaje i dobro podnosi suha stanista.


 
tetoviranicovjek @ 03:33 |Isključeno | Komentari: 0
Ponekad, u Imotskoj krajini i danas, dode covjek u priliku da na ruci (šaki) ženske (obično) starije osobe, ugleda utetoviran jedan oveći ili više manjih križica. Križ ili križić vidjeti
na šaci, ne moze a da i nehotično ne skrene pažnju, koja izazove pomisao vezanu za davne, raširene, preživjele običcaje življa na ovom našem današnjem tlu. Pođemo li tragom prošlosti, doznat ćemo od grčkih i rimskih kroničara, koji su opisivali život i običaje starih Ilira, prastanovnika naših krajeva, da je medu njima bio raširen običaj tetoviranja prije dolaska i naseljavanja Hrvata u ovu nasu današnju hrvatsku domovinu. Doseljeni Hrvati, taj stari običaj, oštrom iglom bockati kožu, pa u te ranice ubrizgivati boju da se na koži trajno
lijepo vidi obraden simbol ili ornament, njeguju kroz cijeli Srednji vijek s napomenom, da se u pravilu na ruci urisavao križ- simbol - kršćanske duše. Ovako šaranje kože po ljudskom tijelu - tetoviranje uzelo je maha u našim krajevima u vrijeme turskih provala u naše zemlje, kao i za vrijeme njihovog višestoljetnog vladanja nama. Turci su za svoje vrijeme vršili razne zulume nad našim nedužnim stanovnicima, izmedu ostalog, lovili bi kršćanske žene i djevojke
silovali do mile volje, a da bi se to teško nasilje sprijecčilo,  jedini izlaz bio je na rukama urisati vise križića, a na prsima povelik u svake ženske. Naime, znalo se da su Turci bili krajnji fanatici, da od križa bježe kao vrag od tamjana i da se za živu glavu ne bi dotakli rukom ruke krišćanke na kojoj bi ugledao križ, ili prsiju na kojima se isticao jos veci križ. Nedužne siromašne majke krišćanke ne bi propustile priliku, a da ne utetoviraju križiće na šakama kćerke, kao i ovećeg na prsima. Na šakama bilo je prvotno obaveza zato što su uvijek
otvorene, a drugi djelovi ruke bili su stalno skriveni zbog običaja nošnje dugih rukava.
I muškarci poput žena, bockali bi iglicama kožu, bojali rupice i utetovirali križ ali obično iza šake. Na podlaktici, nadlaktici, a posebno na prsima našarali bi kakav simbol junašva i muške snage. Zato bi, za razliku od žena zagrebali rukave, da im se vide snažni mišići, a usput, neka se mogu ugledati motivi tetoviranja na ruci junackoj. Običaj tetoviranja ponajviše se održao u Dalmatinskoj zagori juznoj Bosni i Hercegovini. Danas je taj običaj na izdahu, jer ga svijet smatra zaostalim, neprikladnim i suvišnim, ali se još može vidjeti koja ženska šaka s križićem na njoj, pa i kojeg mladića s križićem i slikama po tijelu. Običaj je običaj, on je
sastavni dio života i dio kulturnog naslijeda svojih predaka, njeguje se, čuva se, i dugo žive u svojoj sredini, vezan čežnjom za proslost, stoga nije čudo da se i danas nađe utetoviran križić uz drugi motiv na tijelu mlade osobe u našoj Krajini.


Vinko Tolic, Škrinja uspomena, str.204., Imotska krajina, Imotski 1997.

 
tetoviranicovjek @ 03:32 |Isključeno | Komentari: 0
Evo što sam doznala od svog strica koji takodjer ima tetoviran križ na ruci...o samom postupku tetoviranja (da ne zaboravim imao je 6 godina kada si je tetovirao križ, a osobno im je to predstavljalo zaštitu od uroka): Tetoviranje se radilo tako da se uzme ugljen i namoči vodom....nakon toga se iglica oko koje je cijelom dužinom omotan konac umače u tu smjesu te se bocka koža preko unaprijed nacrtanog križa.

autor:aurorax (imoart team) 0303.2004


 
tetoviranicovjek @ 03:30 |Isključeno | Komentari: 0
Napisao Dr.Trešić Pavičić

Iz: DOM I SVIET, 1. travnja 1896 godine


Pročitaj kompletan post
tetoviranicovjek @ 03:28 |Isključeno | Komentari: 0

U našu staru obiteljsku kuću ne ulazim baš često, ali evo jutros kao da me nešto vuklo da uđem i razgledam stvari koje su ostale sačuvane. Pod je prašnjav, na starim svetim slikama pauci
su ispleli mreže, na stolu je klupko i u njega zabodene četiri igle za
pletenje...


Uz staru zahrđalu peć nalazio se tronožac koji je bio omiljeno mjesto za sjedenje moje pokojne tetke, odnosno ćaćine najstarije neudane sestre. Iz stare kuće tetka nikada nije htjela
iseliti i do smrti je ostala živjeti u njoj. Bila je nižeg rasta, uvijek
nasmijana, na rukama i čelu imala je tetoviran križ.
Njene ruke nikad
nisu bile prazne, ako nije plela, kroz prste bi “prometala” krunicu i
dugo dugo šaputala, a kad nije ni plela ni molila u rukama je imala
slatkiše koje bi nama djeci dijelila i usput nam davala smiješne
nadimke.


Za razliku od svojih vršnjakinja koje nisu išle u crkvu, znala je zahvaljujući fra Jerku,tadašnjem župniku i čitati i pisati i

ništa na svijetu nije bilo ljepše nego slušati priče koje bi nam prije spavanja čitala, a pored toga radovali su nas i njeni doživljaji koje bi s nekim čudnim sjajem u očima rado
pričala.


Jednom je otkrila i razlog zašto se nije nikada udavala. Počela je ovako pričati: “Svake godine i prve nedilje u sedmom misecu bila je misa na
Kedžari. Tu bi se skupljalo svitine sa sviju strana, iz Duvna, Posušja,
Širokog, Rakitna, Rame. I vas svit bi se mogo pripoznat oklen je.
Rakickulje su uvik bile rumenkaste, Duvnjaci su bili krupne ljudeskare i
svi nekako crnkasti u licu, Posuške bi igrale trusu, a Brižanke su
imale oštro grlo kad bi gangale, Ramke je jopen bilo najzgodnije
pripoznat po nošnji, na taj dan bi nosile “građene” košulje, a što je,
je znale su brate lipo i zapivat… Dolazilo se pješke i na konjima, a
bilo je dobrinjak bosi cura i momaka što su zavitovali i oblazili na
kolinima oko Divina groba.


Nike godine i ja sam išla bosa i taman što sam izašla i obašla grob sila sam pod jednu jeliku, kad moj dragi imaš šta vidit, jaši na konju momčetina ko brdo, a za njim polako koračaju
dva kera uredni ko išta. Jedan je bi malo crnkastiji po leđima, a drugi
prošaran po ušima i blizu repa. Dlaka se na njima rasula mašu repovima
ko zastavama iznad leđa i čim momče sjaši oni
legoše odma pored konja. Još sam samo jednom vidila nake sličite i
uredne kad sam išla u Masnu Luku k misi. Oklen je divojka upita momče i
pođe se primicat, a ja ti jadna se skupila, a srce lupa oće iskočit. I
taman kad sam jedvo izgovorila da sam iz Doljana, dođe nesritni Juka i
pođe navaljivat da mu proda paščad. Navalio ko mutav: Ako ćeš dat jednog
eno ti ovan; a ako ćeš oba goni vola iz pojate. Momče reče: Ni čut, te
namignu meni ko da ćemo se vidit posle mise. Tako i bi, nađe on mene i
vazdan smo razgovarali i igrali, a ganga je ječala niz Vran sa sviju
strana. Posle toga vidili smo se još za Ilindan, a onda druge godine kad
je bila misa na Kedžari tribali smo se nać,kad dođe meni njegov rodijak
Ćipa i kaže da on neće doć jerbo su ga vlasti protirale, a kad je vidio
da nam se približavaju dva milicajca reče moram ti i ja bižat i nestade
kroz kleke i jelovinu. Ko da me je grom smirio u
sri srca, nikad nisam bila žalosnija i nikad više nisam ništa čula za
njega i nikad više nisam tila nikoga jer ni jedan mu nije bio ravan.
Posle toga, svake sam godine išla na Kedžaru i pivala istu pismu: Moj
dragane iz Runjavog sela, brzo dođi ja ti nevesela”.


Ovo je bila jedina tužna tetkina priča, sve druge su bile vesele kao što je priča kad je Ilija Jurišin nabavio prvi traktor u selu pa pokojna Joza htjela da svi
nedjeljom idu k misi na traktoru. “Ilija, najbi
bolje bilo da mi svi iz sela iđemo kmisi na ovom traktoru. Slobono ti
njega moreš ostavit ispricrkve,vidiš jadan da je i traktor Rvat, ime mu
Tomo, a bezime Vinković”.


Pričala je i to kako joj je dolazio Ivić da mu pročita za što su zdrave tablete koje je držao u ruci i mogu li se pit kad boli trbu? Ona mu je rekla da slobodno popije dvi, pa nakon što
je popio, problijedio je i otrčao za prvi žbun i počeo svlačit gaće. To
ti je za ono, vikala je za njim, pa ti laži i iznosi na me!


... i kaže”Niko nije znao molit ko pokojna Zorka. Jednom je na večernjoj molitvi molila sedam Očenaša za brku s televizije što određuje vrime i
Bog ga poživio što nije tio dat kišu kad su kupili sino.


Također, Zorka nije mogla smislit telefon, kad bi zazvonio sva bi se “zgužvala” i zvala bi nevjestu da se javi: “Požuri, probi uši ovo čandrkalo!" Tako je bilo sve dok je
nije nazvala kćer iz Zagreba, te na jedvite jade su je nagovorili da se
javi, a nakon toga je bila presretna i u
večernjoj molitvi je ovako molila: “Rećemo


2 Očenaša svetom Anti, 5 Očenaša za spasenje duša i dvadeset i četeri za čovika koji je izumio “čandrkalo”.

Najglasnije bi se smijala dok bi pričala o nekom Anti iz Posušja. “Grom ga ne smirio, jednom mu dolazio neki bezobrazan milicajac te nageo odman bez pitanja vareniku iz šerpe i počeo pit. Kaže njemu
Ante: Pij ti pij pobro, a u toj šerpi je se miš utopio. Ovaj je nakon
Antinih riječi bacio posudu, a Ante će na to: Ne bacaj pogrdo, to triba
babi, slabi su joj bubrezi pa joj to ostavimo pod
krevet da ne izlazi vani po noći!"


Tomo Raič, Doljani

07. srpnja 2002.g.


 
tetoviranicovjek @ 03:18 |Komentiraj | Komentari: 0

Tetoviranje Hrvata katolika u BiH datira još iz vremena kada je to područje palo pod osmanlijsku vlast. Kako su Turci otimali kršćansku djecu i slali ih u Tursku da budu janjičari i sluge (kao što su oteli i djecu bosanske kraljice Katarine koja je BiH u nasljeđe ostavila Svetoj Stolici u Rimu, sve dok joj se djeca ne vrate katoličkoj grudi i vjeri), katolici su tako željeli zaštitili svoju djecu i zauvijek ih obilježiti, kako bi znali kome pripadaju. Kasnije su Turci običavali iskoristiti pravo prve bračne noći, tj. spavali bi s tek vjenčanom djevojkom prije nego to učini njezin muž. Po predaji, katolici su tetovirali svoje djevojke, kako bi bile odbojne muslimanima i kako bi u slučaju da ih odvedu, uvijek znale što su nekad bile.
Narodne predaje i danas govore o tetoviranju koje je služilo da se djevojke sačuvaju od begova, koji su tražili pravo prve bračne noći. Navodno su zaobilazili djevojke koje bi po tijelu nosile znak križa. Tetoviranje se obavljalo na različite načine. Tetovaže su služile i za raspoznavanje katolika među ostalima, te sprječavalo „odmetanje“ od vjere. Verzije su brojne. Tradicija tetoviranja Hrvata i danas se čuva u nekim hrvatskim krajevima, a od zaborava ju pokušava otrgnuti i posebna facebook grupa „Tradicionalno tetoviranje Hrvata“ (Traditional Croatian Tattoo), čiji je cilj prikupljanje fotografija s tradicionalnih tetovaža, a koje, između ostalih, koristimo i u našem prilogu. Tetoviranje kod katolika u našoj zemlji istraživao je arheolog i povjesničar Ćiro Truhelka (1865.-1942.), a saznanja o istome objavio u Glasniku zemaljskog muzeja 1894. On navodi da je najljepše oblike tetoviranja našao u dolini Lašve, naročito u mjestima oko Guče gore, a više-manje bujne i u susjednim kotarima na sjeveru do Banjaluke, a na jugu do ramske doline i Kupresa. Truhelka dalje navodi da se pri tetoviranju postupa na način da se ujutro na Ivandan, na Blagovijest, na Cvjetnicu ili koji drugi dan u Velikom tjednu iskupi „mlađarija“  neke obitelji te da otpočne tetoviranje.
Tetoviralo se s čađi, slinom ili prokuhanim majčinim mlijekom
„S velikom se radošću podvrgavaju toj bolnoj operaciji, koja se dotle produžuje, dok ruke ne oblije krv, te se bol više ne može snositi“, opisuje Truhelka. Podrobno prikazuje i način tetoviranja. „Ornament se najprije na koži nacrta tupim krajem igle, zamočenim u crnilo, naročito za to priređeno, pa se onda po crtežu šiljatim rtom dotle bocka, dok ornament ne bude gotov. Da se crnilo ne osuši, više se puta crtež za procedure navlaži crnilom. Iza toga se rana svilenim papirom za cigarete ili voštanim papirom obloži i zavije. Istom, drugi dan smije se rana oprati studenom vodom. Upotrijebljeno je crnilo tuš, priređen od čađi. Čađ od luči uhvati se preklopljenim tanjurom ili sačom, pa se rastare mladim medom i vodom. Mjesto čađi često se upotrijebi barut, a nerijetko se čađ razmuti slinom, koja se rano ujutro nakupila u ustima, pa da ne izvjetri, dobro ga poklope u jednoj posudi i sačuvaju za upotrebu“, opisuje Truhelka postupak tradicionalnog tetoviranja. Na području Kupresa, tetoviralo se s prokuhanim majčinim mlijekom u koje bi se dodalo gara i tinte, a zatim bi se užarenom iglom radili simboli križeva.
Zategneš dok krv ne udari
I danas po selima, gdje živi starija „čeljad“, žive i priče o razlozima i načinima tetoviranja. Da one ne budu zaboravljene brinu se zaljubljenici u ovu pojavu, koji su na facebooku oformili grupu Tradicionalno Tetoviranje Hrvata, a koji donose i priče o tetoviranju-sicanju hrvatskih žena Pavka Bralj rođena je 15.travnja1928. u zaseoku Buč, Rastičevo- Kupres. „Anđa Patrun me sicala kad sam imala desetak godina. Rekli su nam stariji kako se sica. Mi se tri-četiri curice sastale na Veliki Petak i sicale. Kada lampa gori od petriola, uzme se ona čađ i nastruže u čašicu. Uzme se mliko od žene koja doji muško dite i pomiša se sa tom čađi. Uzeli su pero od kokoši, izmišali i napišeš križ ili ime, i onda bockamo jedna drugoj. Zategneš dok krv ne udari i kad otrne, ne boli. Uzme se, onda, plavi papir i izbocka ga iglicom i stavi na ruku 24 sata da stoji. Moje znači križ i narukvica“, priča Pavka. Na pitanje zašto se sicala odgovara: „Vikalo se da se ne može poturčit 'ko to ima. Neke naše žene su imale križ i na čelu i na prsima. Brat me natiro da skinem ali ne može se to nikad skinut. Niko od mojih nije im'o. Ni'ko me nije nagovorio da se sicam. Sama sam tila.“ 'Sicala' se i Smiljka Ćaleta, rođ. Pašalić, 1934. u Kupresu. „Bila mi je osma godina, 1942. kada su došle izbjeglice iz Rastičeva kod nas. Jedna cura je rekla 'ajde Smilje da ti to napravim'. Bilo je ratno stanje, tetoviralo se kad god je ko' tio. Pomišala se čađ i tinta, sve crno, uzela je najmanje iglice, stegla ruku i bocala i sve dok god krv nije udarila, nije puštala“. Na pitanje zašto se „sicala“ odgovara: „ Da se zna da sam Hrvatica!“. Smilja nije „sicala“ svoje kćeri, a ni njena majka nije bila „sicana“. „Ja sam jedina u svojoj obitelji“, kaže Smilja te nadodaje kako joj je jednom zgodom prišao neki komunist i rekao kako bi njegova majka bila jako sretna da vidi da to još netko nosi. Tetovaže su na ovim prostorima bile i ostale znaci vjere i pripadnosti hrvatskom narodu, što za vrijeme komunizma, nije bilo poželjno isticati.
Nisu se dali izbrisati
Maricu Vuković (rođ. Dadić ) 1920 u selu Bristovi, u Bugojnu, „sicala“ je Anđa Dadić 1930. kad je imala samo deset godina, na blagdan sv. Josipa , 19.ožujka. Ako se ne bi „primilo“, onda bi se sicalo na Blagovijest, 25. ožujka. „Kolegica mi je sicala kada sam imala deset godina. Bilo nas je deset, a samo smo nas dvi na prsa sicali. Mater mi je umrla, a nije znala da imam križ na prsima“, priča Marica. Na pitanje kako se tetoviralo odgovara: “ Uzmeš olovku i napišeš križ pa namažeš tintom, umačeš u nju i bocaš iglom, dok ne krene krv. Zamotaš plavi papir ( indigo papir) i do Blagovijesti. Na sv. Josipa se kalemilo, sve se primalo pa i to. A od Blagovijesti do Božića je točno devet miseci“. Maričina majka nije bila sicana, ali baka jest. „Mater mi nije imala pa je i mene ružila, a baba je imala. To je bilo početo za turskog vakta, što su otimali naše žene i cure pa silovali, a kad su imali križeve neće. Baba mi je zapamtila turski vakat, kad su žene bježale, a beg dolazio da noći s mladom“. Tetoviranje poslije 1945. bilo je iznimka. Marica nije tetovirala svoje kćeri koje su rođene poslije II. Svjetskog rata. „ To je već bilo zabranjeno bilo. Komunisti nisu dali ni da se u crkvu iđe, a kamoli to. Za vrijeme druge Jugoslavije zavu su mi natirali da riže križeve u Beogradu, ali nije ih mogla izbrisat“, kaže ona.

 
tetoviranicovjek @ 03:16 |Isključeno | Komentari: 0
srijeda, studeni 10, 2010
Može se govoriti samo
o heterogenom starobalkanskom etničkom supstratu u etnogenezi
Albanaca na području gdje nije bilo masovnijeg slavenskog
naseljavanja u ranom srednjem vijeku, a samo je jedna od
komponenata u tom supstratu bila dalekog ilirskog porijekla.
Za razliku od Albanaca sasvim je iluzorno tražiti ilirsku komponentu
i davati joj veliku važnost u etnogenezi nekog južnoslavenskog
naroda, a posebno Bošnjaka čija je etnogeneza vezana
tek za doba turske osmanske vladavine. Međutim, to je postala
moderna tendencija (trend) kod jednog dijela bošnjačke “intelektualne
elite”, pa na nju nije otporan ni M. Filipović.
Tako on na jednom mjestu ističe sljedeća biološka obilježja Ilira:
“Po opisu starih pisaca Iliri su bili visoki i u pravilu lijepi ljudi.
Bili su snažne građe i neustrašivi u ratu. Pisci, međutim, primjećuju
da se nisu odlikovali brzinom misli i intelektualnih reakcija,
pa se smatralo da su bili duhovno tromi.” (str. 156). Ostaje nejasno
je li autor taj opis navodi kao uvjerljiv dokaz da su njegovi
sunarodnjaci i zemljaci potomci ili nasljednici Ilira?
Navodeći Strabonov podatak da su se Japodi tetovirali, autor
zaključuje da bi to “moglo biti jedno od naslijeđa koje su nam iza
sebe ostavili (tetovaže na rukama naših žena u vrijeme njihove
prisilne katolicizacije).” (str. 157). Dobro je poznato da su si
katolici u unutrašnjosti osmanskog Bosanskog pašaluka (tamo
gdje nije bio razvijen buntovnički hajdučki mentalitet kao na
graničnom potezu od Livna do Ravnog) zbog golog opstanka
masovno tetovirali križeve na licu, rukama i prsima čime su na
taj način pokazivali ili isticali svoju vjersku pripadnost što je
imalo višestruko značenje – djevojke bi lakše izbjegle otmicu i
nasilnu ženidbu pojedinih pohotnih muslimana, dječaci vjerojatno
odvođenje u janjičare, a ako bi kojim nesretnim slučajem
do toga ipak došlo, tetovirani su križevi bili doživotno svjedočanstvo
i podsjetnik kojoj su vjeri rođenjem pripadali. Običaj
tetoviranja kršćanskih simbola se kod katolkinja u pojedinim
dijelovima Bosne zadržao do danas. Lijepa i mlada, ali nesretna
Diva Grabovčeva najvjerojatnije nije imala, za razliku od većine
žena u Rami, tetoviran(e) križ(eve) na vidljivom mjestu, jer da je
to imala možda bi bila pošteđena nasrtaja napasnog Tahir-bega
Kopčića da ju oženi i prevede na islam i da ju, nakon neuspjeha,
razljućen ubije gazeći konjem kojeg je jahao. Dakle, autorovo je
objašnjenje razloga tetoviranja bosanskih katolkinja nastrano
i neukusno, otprilike toliko kao kada bi netko objasnio da su
bosanske muslimanke u doba osmanske vladavine pokrivale
lice feredžom zbog njihove prisilne islamizacije! A, možda su se
i one na taj način samo skrivale zbog straha pred “prisilnom katolicizacijom”?


Autor: Darko Perisa

 

tetoviranicovjek @ 02:01 |Isključeno | Komentari: 0
Miljenko Jergović

Gloria in excelsis

Ulomak iz romana

    


Nebo iznad Bosne, jutro 2. aprila 1945.

Prije nego što smo ispustili drugu bombu, tačno u sedam sati i dvadeset osam minuta, iz baze je stiglo naređenje da se operacija prekida.
Šteta, rekao je Alban, koja jebena šteta.
Vidio sam ljude kako trče niz čaršiju, pokraj bezistana i Slatkog ćošeta, pa niz Sarače. Učinilo mi se da nisu u uniformama. Valjda su kasnili u sklonište. Zatim sam aparat vinuo prema nebu, znao sam da dolje ispod ostaju Dariva i Bentbaša, put prema Palama i Romanija, nad kojom pravimo krug i vraćamo se prema jugu.
Šteta, rekao je Alban, koja jebena šteta.
Nisam siguran je li to već rekao, ili mi se samo čini. Žao mu je što nećemo nastaviti. Zapisuje koordinate na kojima trebamo ispustiti preostale bombe. Uz nenaseljene planinske kose, nad Neretvom i nad morem.
Nad livadama istočno od Glavatičeva ispustili smo prve dvije. Tu u blizini dundo Franjo je prije rata držao svoje košnice, sve dok 1934. nije zavladala pčelinja kuga i pomorila rojeve. Bio je kraj augusta kada nas je vodio da sahranjujemo pčele. Dragan je imao osam godina, Mladen trinaest, a ja sam bio najstariji, bilo mi je sedamnaest. I jedini se nisam plašio pčela. Njih dvojica, iako su mu sinovi, premirali su u strahu od uboda. Uzalud bi dundo Franjo uzimao pčelu u ruku, pokazivao da pčela ne bode iz čista mira. Mene je na Glavatičevo vodio da uza se ima nekog svoga dok ih bude sahranjivao.
Do Konjica smo išli vlakom, a dalje nas je na kamionu vozio dundov prijatelj. Zvao se Franz Sternberger i radio je kao inžinjer u Šipadu. Bio je rodom iz Frankfurta, ali je život proveo u Konjicu i Jablanici. Imao je ženu Anđu, koju je doveo iz Kreševa. Ona bi uvijek ispekla krompirušu za puta. Jednom sam je, kao mali dječak, valjda nisam navršio ni pet godnina, gledao kako razvlači jufke, šakama gnječi tijesto, pa ga rasteže preko stola. Na rukama je imala tetovirane križeve, modre kao tinta. Poslije smo sjedili na ledini, Franz, dundo i ja, i nisam htio ni okusiti krompirušu.
Zašto, bolan, nećeš, da nisi bolestan?, pitao je Franz.
Dundo mi je prislonio ruku na čelo, da vidi imam li temperaturu.Bio se zabrinuo.
Hajde uzmi, meni za ljubav, samo komadićak, navaljivao je Franz.
Neću i neću i neću, rasplakao sam se, jer sam bio gladan, a pita je mirisala.
Pa zašto nećeš?
Zato što je prljava!
Šta je prljavo?, iznenadio se dundo.
Pita je prljava od tinte, odgovorio sam.
To ih je tako zainteresiralo da su zaboravili i zašto smo došli, batalili su i košnice i vrcanje meda, nego su me satima gnjavili i mamili da kažem kako je to pita prljava od tinte. Prvo se nisam dao, jer sam znao da na dobro ne može izaći, a onda je Franz izvadio dva dinara iz džepa, stavio ih pred mene i rekao:
Tvoji su, ako kažeš!
Počeo sam zaobilazno, kako me je dundo Vilko vodio sa sobom na posao, u direkciju željeznica, pa mi je dao list papira, jastučić i pečat, i rekao — ajde, dedera sad ti muhurlejiši, da vidimo jesi li za činovnika prvoga ili drugog činovničkog reda! I kad sam vidio da moj pečat ostavlja ista krila na papiru, ista slova iako ne znam čitati, i isto je okrugao kao njegov, oduševio sam se, pa sam tako muhurlejisao sve dok dundo Vilko nije posvršavao sve poslove u kancelariji. I naravno, prsti su mi ostali zamrljani tintom.
Ne prinosi ruke licu, ako Boga znaš, zavapio je tad dundo Vilko! Ko lizne tintu, taj se namah razboli od kuge. Eto, rekao sam, dundu Franji i Franzu, pita je prljava od tinte, a vas dvojica ćete dobiti kugu, jer vam dundo Vilko nije rekao da se od tinte dobija kuga.
Njih dvojica su se najprije zgledali, dundu ama baš ništa nije bilo jasno, ali Franzu je na koncu sinulo, pa se počeo smijati, Glavatičevo je odjekivalo i grmilo od njegovog smijeha. A kad se konačno smirio, dundu je nešto rekao na njemačkom. Spomenuo je Anđu i pružio svoje dlanove prema nebu. Dundo Franjo me je ljutito pogledao, pa se zacrvenio i uhvatio za glavu, a Franz ga je grlio i govorio:
Ima mali pravo, moja je Anđa dušu dala za kancelarije.
Sutradan, dok smo se vlakom vraćali u Sarajevo, dundo Franjo mi je objašnjavao šta su tetovaže. Rekao je da se tetoviraju mornari, jer ako se utope u oluji, da ih mrtve familija može prepoznati. Neki drugi se tetoviraju iz obijesti, a žene u Kaknju i Kreševu tetoviraju se da nešto ne zaborave. Ne zna se šta ne smiju zaboraviti, jer je to nešto davno zaboravljeno, pa se danas tetoviraju samo zato što znaju da su njihove matere i babe bile tetovirane. One isto ne pamte o čemu se tu zapravo radi, o kakvoj tajni, ali su tetovaže vidjele u svojih baba i matera. I tako, ono što se ne smije ni za živu glavu zaboraviti, zaboravljeno je tko zna kad. Ništa mi nije bilo jasno, osim što sam naučio da se od tetovaža ne dobija kuga.
I opet je mirisala Anđina krompiruša, dok nas je Franz, krajem augusta 1934. vozio da sahranjujemo pčele. Dundo Franjo je šutio i gledao niz prašnjav put, Mladen i Dragan su se svađali tko je kakanjac, a tko usranac, jer je jedan rođen u Kaknju, a drugi u Usori, dok je Franz iz kabine na sav glas pjevao neku njemačku pjesmu. Čini mi se istu onu koju su, nekoliko godina kasnije u filmskim žurnalima, pjevali Hitlerovi vojnici.
Bio sam još dječak, taman onoga uzrasta kada si, po prvi i posljednji put, u stanju jednako razumjeti dječji i odrasli svijet. Znao sam zašto se njih dvojica svađaju, i rado bih se uključio u njihovu svađu, a znao sam i zašto je dundo tako tužan. Njemu su pčele bile malo manje od rodbine i prijatelja, a malo više od ostalih ljudi na svijetu. I sad ih ide sahranjivati. Nisam razumio samo Franza, ali ni od samoga sebe, nesretnik, nikada neće razumjeti.
Dundo je otvorio košnicu. Stajao je malo zagledan u mrtvi pčelinji svijet, pa bi je zatvorio i nastavio do druge. Nakon što je obišao posljednju, samo je digao ruku, a mi smo, bez riječi i pitanja, krenuli prenositi košnice na sredinu livade. Mali Dragan je s dundom sakupljao suho granje, bilo je vedro, zrak je bio kao kristal u prstenu, nisu se čule ptice. Zapravo, ništa se nije čulo. Svečaniji trenutak nisam doživio.
Kada je planula lomača, i proširio se miris meda i voska, pomislio sam zašto tako ne može mirisati u crkvi. Tamjan nije Kristu drag. Tako su mi krenule suze. Dundo je plakao, plakao je Franz, i Mladen. Dragan je stajao nekoliko metara od nas i gledao u vrhove cipela, kao da je loptom razbio susjedov prozor, i sad čeka da se otac vrati s posla.
Eto, tako je to bilo krajem augusta 1934., bistrog i čistog dana kada smo sahranjivali dundove pčele. Košnice više nije postavljao kod Glavatičeva, nego se prebacio na Romaniju, jer je bliže Sarajevu. Franz je uskoro otišao u penziju, a nije od toga prošlo ni pola godine, kad li se Anđa, prava zdrava, srušila mrtva dok je u vrtu brala salatu. Srce, rekli su. Njemu je nakon toga prahnulo da bi se vratio u Frankfurt. Na dopisnicama koje je svakoga mjeseca slao dundu je u prvo vrijeme pisalo: »Dragi moji, ja sam vam dobro! Kada ćete mi u vizitacije, uz Majnu, na pivo i kobasice?« Poslije je pisalo samo: »Dragi moji, ja sam vam dobro!«, da bi na zadnjoj dopisnici koja je stigla stajalo: »Dragi moji, najdraži Franjo, treba li ti šofer za Glavatičevo? Ako treba, misli na mene, ja bih došao.«
Bilo je to pred Božić 1940. Dundo Franjo je čitao Politiku, vijesti iz svijeta, slušao je Radio London, a mene bi, kad sam dolazio iz Beograda na dopust, pitao je li istina. Valjda jest ako tako piše, odgovarao sam. Pa šta će biti s Franzom? Ništa, rekoh, isto što i s drugim Nijemcima. E, jadan Željko, pa nije ti on pravi Nijemac.
Sredinom aprila 1941. dundo Franjo je s prozora svoga stana gledao kako ustaše razbijaju židovski templ. Pričao mi je o tome kada sam prvi put došao iz baze u Rajlovcu. Tetka Olga je iznijela govedsku juhu, zveckao je srebrni escajg po porculanu, a on nije prestajao.
Dundo, a zašto ti to meni govoriš?
Ustao je od stola, odmakao zavjesu s prozora i mirno, sasvim mirno i tiho, rekao je:
Dođi, pa vidi šta je ostalo! Dundo, ja sam samo domobranski pilot.
Nakon ručka je otišao na posao, bio je dežurni u direkciji željeznice, a meni je ostalo još dva sata do povratka u vojarnu u Rajlovac. Ležao sam na otomanu, tetka Olga je heklala u fotelji, Mladen i Dragan su bili negdje vani. Šutjeli smo baš onako prisno, kao što šutiš s ocem ili majkom. I onda je u neka doba, ne dižući glavu od igle i konca, onako u miru, da ne znaš brine li se, ili se gorko šali, progovorila: Vani rat, a on ti po vas dan samo kune pčelinju kugu, onu iz 1934. Veli, da nije bilo toga, nikad ne bi rasturao košnice na Glavatičevu. A Franz bi ostao u Konjicu, jer bi imao društvo i jer bi mu bilo nezgodno ostaviti ga bez prijevoza. Ne bi se vraćao u Njemačku. Eto, to ti moj Franjo vergla bez prestanka. E pa, majka mu stara, gdje je to pčelinja kuga ubila čovjeka!
Ispustismo tako dvije bombe kod Glavatičeva, jednu ćemo u Neretvu, a ostale ćemo nad morem. Sve bi bilo lako i sve bi prošlo za ne upamtit, da nije one koju smo bacili na bivšu Zemljoradničku štedionicu, ispred koje je bio sat, pred kojim bi mi, dječaku, dundo Franjo uvijek govorio:
Puno je sati, ubit će nas tetka ako zakasnimo na ručak! Muči me ta bomba, na koga je pala i gdje je eksplodirala, kao što dunda muči pčelinja kuga. Ne možeš si pomoći, čim počneš tako misliti. A nisi balvan, niti si Alban, pa da ne misliš.
Šteta, rekao je, koja jebena, jebena, jebena šteta!
Pod nama se zelenila Neretva, po boji joj se vidi da je gotov rat. Jutros baš nitko po nama nije pucao.
tetoviranicovjek @ 02:00 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Muslimanska nekropola, okolina Kaknja.
Opis i stanje objekta:
Odmah iznad autoputa Sarajevo –
Zenica nalazi se veoma staro
muslimansko groblje. Same forme
nadgrobnika ukazuju na veliku starost
ovog groblja. Nemaju tariha, ali na
vecem ima uklesana dvostruka kružnica
i u njoj pet krakova, dok je na onom
1,85 isti znak, ali u jednoj kružnici. Po
svoj prilici to je simbol petokrake
zvjezde. Ovaj motiv se je pocetkom
ovog vijeka cesto tetovirao na rukama
katolickog stanovništva. Pretpostavljam
da je u njemu pokopano stanovništvo
ovog podrucja koje neposredno po
osvajanju Bosne je prešlo na islamsku
vjeru. Groblje se nalazi u veoma gustoj
šumi, tako da nisam mogao izvršiti
identifikaciju i valorizaciju nadgrobnih
spomenika.
 

tetoviranicovjek @ 01:59 |Isključeno | Komentari: 0
Iz običaja Hrvata Bišćana može se ukratko istaći samo nešto dosad zapaaženih osobina i posebnosti. Dobro im je bilo poznato, a bilo je to i vrlo uočljivo, tatauiranje, tako značajno za većinu bosanskih katolika i još više katolkinja. Izostaje taj običaj u nekim sjevernim i sjeverozapadnim hrvatskim selima i područjima, a nije ga bilo ni među "Mađarima" oko rijeke Sane, pa je njegova pojava u Hrvata oko Bihaća prostorno prilično udaljena od svojih usporednica u drugih bosanskih i hercegovackih Hrvata. Motivi koji se izvode tatauiranjem (tetoviranjem) brojni su i često vrlo složeni, no obvezni su svojevrsni oblici križa. U okolici Bihaća možda je češća pojava križa ovdje...

Izvor:
Marulić: hrvatska književna revija i časopis za književnost i kulturu.
Band 5. Ausgaben 1-3, Stranica 81.
         
 

tetoviranicovjek @ 01:57 |Isključeno | Komentari: 0
Dr. Leopold Glueck u svojoj studiji "Tetoviranje kože kod katolika u BiH" prikazuje na rukama i prstima krstove koji se dolje, ali i na krajevima drugih krakova, račvaju.
Prof.Đoko Mazulić mi je pričao da je na rukama katoličkih seljaka i u narodnom vezu u okolici Travnika vidio tetoviran krst koji se dolje račka. Seljaci takav krst zovu "krst na nonama". I ja sam takve krstove na rukama nekih stanovnika Gornje Rame također vidio. I na jednom nadgrobnom kamenu kod sela Ploče u Gornjoj Rami vidio sam uklesan krst koji se dole nešto račva (nadgrobni spomenik je bio u obliku tanke, dosta uske i gore zašiljene ploče, zaboden kod glave pokojnikove)

Izvor:
Kupres, srednjevjekovni nadgrobni spomenici
Autor: Šefik Bešlagić
tetoviranicovjek @ 01:53 |Isključeno | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.